|
 Kada umre čovjek umanjuje se čovječanstvo i tuga je za čovjekom. Kada umre pjesnik, čovjekov čovjek, tuga je samo veća. Jer, čudan je taj život: rodiš se da bi ga uljepšao, a sagoriš da bi iz njega otišao. Tako se ugasio život pjesnika i istinskog poete Velimira Velje Miloševića, koji je stigao na sami vrh Parnasa gdje je stanovao, po vjerovanju starih Grka, Apolon, bog pjesništva, umjetnosti i muzike. I sam Velimir bio je i ostao jugoslavenski i bosanskohercegovački Apolon pjesnika. Bio je i ostao jedan od najčestitijih ljudi koji je poeziju smatrao misionarskim radom i ta vjera u njemu bila je neuništiva. Pisao je i za odrasle, ali je, prije svega i iznad svega, dječiji pjesnik, jer je do smrti ostao veliki dječak, duša djeteta, čovjeka i Domovine. Bljesnuo je, iznenada, kao kometa, a ostao cijeli život da sija kao Sunce, kao Dječija planeta.
U ranom djetinjstvu ostale su rane Drugog svjetskog rata (rođen 15. februara 1937. godine u Verićima kod Peći, gdje su mu roditelji doselili sa Njeguša kod Cetinja) a u vremešnim godinama preživio je sva zla bosanskohercegovačkog pakla, a u Sarajevu, 1992-1995.. Sve će to ostaviti duboke tragove u životu pjesnika, rane u duši i srcu. Zato se, u času silaska sa ove velike pozornice života, za Velimira Miloševića, za njegov sveukupan život može pripisati smaragdna misao Augusta Strindberga:
Svakom čovjeku, koji časno proživi svoj život i umre prirodnom smrću, treba podići spomenik kao heroju. Tako je život teška stvar.
Uz sve to Velimir Milošević je, kao i Puškin, za života sebi podigao spomenik pun časti na kome korov nikada neće nići, niti će ikada pasti. A postigao je to velikim pjesničkim talentom, srcem i dušom čovjeka, zaljubljenikom Otadžbine, plavetnila neba i roditeljske nježnosti, a sve začinjeno bezgraničnom ljubavi za dijete tog velikog čovjeka. Jer, Djeca su vojska najjača, jer, Djeca grle Domovinu, jer za njega sve je Dječija planeta (posljednja knjiga pjesnikova koja je, kao dar, data učesnicima komemorativnog skupa u Kamernom teatru, a u Sarajevu, 25. oktobra 2004. godine).
To su samo tri, od trideset i tri objavljene knjige poezije za odrasle, a pretežno za djecu. Na tim beskrajnim stranicama poeta Velimir Milošević bio je jedinstvena pojava, pjesnička duša i čovjekov i dječiji čovjek. Kao takav ušao je, sa svojom poezijom, u svaku dušu djeteta i, bezmalo, u svaku kuću nestale Jugoslavije. Imati tako vjernu i odanu milionsku čitalačku publiku, teško to koji pjesnik postigne, a Veljo je uspio. Najljepše godine života posvetio je djeci i dječijem svijetu, te je bio i ostao prevashodno dječiji pjesnik, a onda patriotski i rodoljubivi. U posljednjih deset godina objaviće tri potresne knjige poezije o bosanskohercegovačkom, a posebno sarajevskom, paklu: Ovo je Balkan, draga, 1995, Pasternak na Mojmilu, 1996. i Preko srušenog mosta, 2002. godine. To je, prije svega, antiratna poezija:
Sve je pogaženo...
Sve je poraženo...
Sve je poniženo...,
ali zapisaće i ovo:
To što nemam Doma
Nije tako strašno
Strašno je što više
Nemam Domovinu...
Posebno su opori mu stihovi:
Bosna je prekrivena
Ranama i minama
Po njoj se teško hodi
Još teže kući stiže.
Tako Velimir Milošević piše crne pjesme ili samo zapisuje ono što su nam uradili oni što nikada pjesme čitali nisu, ali su nam očitali lekciju. Najcrnju pod ovim nebom. Ovdje se može zapisati i Andrićeva biserna misao:
Bosna kao ni bolan čovjek nije mogla spavati; niti je dala drugom da zaspi.
A kao velikanu pjesničkom, a jugoslovenskom, a bosanskohercegovačkom, sarajevskom i kosmpolitskom, grad Sarajevo je posljednjem ispraćaju Pjesnika, 25.10.2004. godine, odao posebnu pažnju. Veličanstvenu, kako u prepunom Kamernom teatru 55, tako i do gradskog groblja na Barama. A Bare kao Parnas, a na Parnasu pjesnički Apolon Velimir Veljo Milošević. Iznad Sarajeva u vječnoj tišini. Na Suncu i mjesečini.
|