|
Stara je istina: gdje ima vinograda, ima i grožđa, a gdje ima grožđa, ima i vinarskih suda, posuda u kojima se drži vino. Možda u svim vinarskim krajevima nisu nazivi isti za te sude. Ja ću ovom prilikom uzeti u razmatranje nekoliko vinskih suda iz, dobro poznatog vinarskog kraja, okoline Mostara, za te sude. To su: bačva, bure, badanj, himbut i kaca.
Bačva. Vuk, Rječnik iz 1852, s.v. ima ”bačva,f. (gen. pl. Bačava) 1) velika kaca zadnivena kao bure, ein grosses Fass, dolium: Popiše mi iz bačava pivo. Pojedoše iz naćava mlivo-. 2) (u Baranji) stablo u prorasla crnog luka na kojemu je gore sjeme cf. cvolika”.
U Rječniku dviju matica, imamo slično objašnjenje: ”- 1. veliki sud za tečnost, tekućinu, cilindričnog oblika, najčešće od drvenih duga stegnutih obručima, bure. 2. pokr. stablo u prorasla crnog luka, bik, cvolika”.
U Skokovom Etimologijskom rječniku (P. Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Knjiga prva, JAZU, Zagreb 1971, s.v.) konstatuje se da je ova imenica nekada išla ”po u deklinaciji... danas po a- deklinaciji”. Toponimi od ove osnove su Baška, na Krku; Beška, Vrbnik; Bačvica kod Splita. U osnovi je ”vlat. buttia, od buttis, sa ttič kao u ... račun ratione... Prijelaz u deklinacije u kao u pekva, mrkva, blitva, murva”.
Od ove imenice danas imamo izvedenice još i: bačvar, bačvara (zgrada ili prostorija u kojoj stoje bačve, kačare), bačvarev (bačvarski zanat, bačvarska radnja, radionica), bačvarica, bačvarnica, bačvarov, bačvarski, bačvarstvo, bačvast (sve u Rječniku dviju matica).
Kod Vuka, vidjeli smo, to je veliko bure. U Rječniku dviju matica konstatuje se da znači i ”bure”, u Rečniku koji izdaje SANU, imamo, kao prvo značenje ”bure (obično veliko)”. U vinarskim krajevima bačva i kaca nisu sinonimi, ne znače uvijek isto, ne imenuju iste pojmove. Kaca može da označava i bačvu, ali ne i obratno: bačva se ne može upotrijebiti, uvijek, mjesto kace. Može se reći: kaca od kiselog kupusa ili bačva od kiselog kupusa, ali ne, bar meni se čini, bačva od nafte, ili benzina.
Bure. Vuk ima ”bure, eta, n.das Fass, dolium. cf. kaca”. Kod kaca imamo šire objašnjenje, ”die Rufe. Wanne, labrum, 2) (u Banatu oko Temišvara) svako bure... Kaca je upravo svaka odozgo bez dna, a stoji uspravno, i ponajviše je u dnu šira nego u vrhu. Bure je zadniveno a obje strane, i stoji pološke, pa odozgo na srijedi ima jamu na koju se piće unj ljeva i nategom iz njega vadi, i koja se vranjem zavranjuje, a sa strane, na dnu, ima čep na koji se piće iz njega toči; ono je svako na srijedi deblje ili šire nego na krajevima” (Vuk, Rječnik, 1852, s.v. kaca).
 U mom kraju, okolina Mostara, postoji razlika između bureta i kace. Kako konstatuje Vuk, bure ”stoji pološke”; obično služi za manje količine vina ili rakije. Kaca može imati i druga značenja.
U Rječniku dviju matica za bure se kaže ”okrugao drven sud razne veličine sastavljen od duga pričvršćenih obručima”.
U naše vrijeme, kada za prenos i pohranu raznih vrsta tekućina, služe mnoga sredstva, sve se više gubi iz upotrebe bure, a sve se više upotrebljava kaca. Generacije koje dolaze iza nas teško će da znaju šta ova odrednica znači. Jedno je tačno: svako bure može se nazvati kacom, ali ne i obratno – svaka kaca ne može se nazvati buretom.
U vezi sa ovim značenjem je i odrednica: burilo/barilo. Vuk ima barilo ”1) nekaka mjera za piće (ital. Barile, franc. Baril), etwa eine Tonne, orea, amphora: koliko je Dunavo, ima u njemu sto barila vode (u pripovijeci). 2) (u C.G.) duguljasta fučija (kao u Loznici bremenica) u kojoj se nosi voda (u Loznici se bremenica nosi na ramenu a barilo se u Crnoj Gori uprti na leđa poprijeko, kao breme drva)...”. U Rječniku dviju matica imamo: ”barilo... a tal. pokr. a, drveni sud za tečnosti, tekućine... isp. bačva, bure.” Burilo se upućuje na barilo. U Ortiješu, mom rodnom mjestu, postojalo je burilo, u njemu se držala voda, za piće. U susjednim selima (Lakiševine ili, pak, Podveležje) do naših dana u većim burilima, voda se dogonila na tovarnim konjima, ili, pak, na magaradima. Za to su upotrebljavana burila, ili, pak, burad, specijalne izrade i služila su isključivo za držanje vode za piće.
P. Skok u svom Etimologijskom rječniku navodi: baril-ila sa raznih ostrva, a i barjela iz Crne Gore, u značenju ”mala drvena posuda od dužica kao vjedro”. On tu kaže da postoji još i ”varijanta sa u mjesto a: burilo n (Hercegovina)” ”drveni sud za vodu kao bure, mnogo duže nego šire... To u je od bure, gen. Bureta n (Vuk), kolektivum burad. gen. – i (Vuk)”. Ukrštanjem ”burica i barilo nastade burilo. Odnos između barile i bure nije jasan”. (P. Skok, Etimologijski rječnik, I, s.v. baril).
Badanj. Kod Vuka, u Rječniku, nalazimo ”1) velika šuplja klada što kroz nju teče voda, te obrće kolo na kašičari vodenici. die Rohre, canalis. Badanj se namjesti na skok, pa se dolje, u užem kraju, udar unj kablina, koja se utvrdi drvenijem klinima da ne može ni ispasti niti se lasno izvaditi, te kako badanj postane dolje još tješnji, a da bi bio još tješnji, u kablinu se udaraju tuljci... 2) (u C.G.) kaca, die Rufe. labrum. 3) (u Hrv.) kaca u dnu uska a gore šira osobito za grožđe i šljive), Art Rufe, labrigenus”. U Rečniku dviju matica za badanj se kaže: ”1) veliki šuplji trupac kroz koji voda pada na vodenički, mlinski točak... 2) drvena kaca...” ...U Rečniku SANU, pod 2. daje se značenje ”drvena kaca, čabar” i navode se primjeri: ”Grožđe meće u badanjima i bačvama (Jović); Krili su ga tri dana u kupusni badanj (Neves...), Seljak vadi gunje iz badnjeva (Lis...). Trapovi su puni krumpira a badnjevi masti (Batuš...). Bilo je nekoliko praznih bačvica i badanja u donjem kraju sobe (Nazor...). Kako vidimo, za ovo značenje, uglavnom su pisci iz južnih krajeva. (podvlačenje moje, A.P.).
Badanj se nalazi ”u svim slavenskim jezicima, ali ne postoji u baltičkoj grupi. Zbog toga nije opća slavenska posuđenica iz pragermanskoga, nego ispravnije iz poznije stvnjem. budin... Ovu našu germansku posuđenicu posudiše dalje Madžari bodon(y)...” sa mnogo varijanata... Riječ potječe prvobitno iz oblasti mediteranskih izraza za drveno posuđe. Preko Nijemaca i Slavena raširila se u istočnoj Evropi” (P. Skok, Etim. rj. I, s.v.). Može se sresti u krajevima gdje ima vinograda, i grožđa. Na ovakav zaključak navodi činjenica da badanj nije zabilježen u dubrovačkom govoru (v. Mihailo Bojanić-Rastislava Trivunac, Rečnik dubrovačkog govora, Srpski dijalektološki zbornik, XLIX, Beograd, 2002), ali ga nalazimo u govoru Zagarača, u Crnoj Gori, u značenju: velika otvorena bačva (v. Drago Ćupić-Željko Ćupić, Rečnik govora Zagarača. Srpski dijalektološki zbornik, XLIV, Beograd, 1997, s.v.).
|
Florijan Mićković: Bez naziva
|
|
U okolini Mostara, badanj je, kao i u Zagaraču, velika otvorena bačva u koju se stavlja, poslije berbe, grožđe pa se u njemu mulja. Obično djeca, bosa, gaze po grožđu i tako ga ugaze da poslije toga muljanja ne ostane ni jedno zrno netaknuto. Badanj ima na dnu otvor kuda otiče mast, a u badnju ostane dropina. Poslije se taj drop vadi i od njega, u specijalnom kazanu, pravi rakija. To se dešava jedno mjesec dana po berbi grožđa, i to vrijeme, vrijeme pečenja rakije, čini veselje u selima gdje se peče rakija.
Himbut. Za vrijeme proslave desetogodišnjice Zadužbine Desanke Maksimović, našli smo se ja i gosp. Gojko Šantić, glumac, inače rođeni Mostarac. U prebiranju, po sjećanju, bivših dana i proživjelih, a više nedoživjelih događaja, gosp. Šantić se prisjetio kako je, kao dječak, muljao grožđe u himbutu. Ja sam se tada prisjetio toga pojma iz moga sela Ortiješa. Himbut je, bačva, ili badanj, u koji se grožđe stavljalo i u njemu se nogama, obično djeca, muljalo. Kada sam pitao još neke iz okoline Mostara, da li znaju šta je himbut, odgovorili su mi: ”Kako ne! Himbut je badanj, veliko široko bure u koje se stavlja, poslije berbe, grožđe i u njemu mulja". Znači, isto značenje kao i kod Šantića i mene. Naravno, odmah sam počeo da tražim po rječnicima. Ali, ni u jednom, meni pristupačnom, rječniku nema ove odrednice: Nema je Vuk, Matičin Rečnik, Rječnik Akademije znanosti i umjetnosti – a najviše sam je očekivao u ovome rječniku, kao rječniku koji daje istorijsku leksiku; pa ne nalazimo ovu leksemu ni u rječnicima stranih riječi u našem jeziku, ni u Klaićevom, ni u Vujaklijinom, a ni u Škaljićevom rječniku turcizama. U svakom slučaju u pitanju je riječ stranog porijekla, ili kao takva, ili je u pitanju složenica? Ali, značenje ove imenice ima, ovdje, svoju težinu.
Da ukažem i na postojanje ove izolekse u rječničkoj građi koju nalazimo u Institutu za srpski jezik, a koje se koristi za pisanje Rečnika srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika, izdaje ga Srpska akademija nauka i umetnosti u Beogradu. U toj građi našla su se dva primjera. Oba potiču od istog autora, Luke Grđića-Bjelokosića, rođenog Mostarca (bavio se prikupljanjem rječničke građe i uopšte građe o narodnom životu i o narodnim umotvorinama). Prvi primjer je iz njegove zbirke narodnih riječi: ”Kaca šira u vrhu no u dnu što se u nju otače vino”. Drugi primjer je iz njegovog djela: ”Srpska narodna jela u Bosni i Hercegovini”, Srpski etnografski zbornik, knj. X, str. 82-83, Beograd 1908. Pošto je to iz većeg rada, ja ću navesti cijelo mjesto iz toga rada:
”Nešesta. Za nešestu se hoće lijepe krupne pšenice. Pošto se dobro uredi i očisti, saspe se u kakav poveći sud, na primer u kazan, pa se ozgo nalije vode. Tu u vodi stoji 10-12 časova dok se dobro raskiseli. Kada se je dobro raskiselila – reče se ”nadošla” – prolije se voda, a pšenica se sruči u himbut (podvlačenje moje, A.P.), a to je drvena, dobro široka ali plitka posuda (kao na primjer, kada bi smo oveću kacu zajedan aršin od dna naviše prerezali). U himbutu se pšenicu gazi nogama. Obično je gaze djevojke, koje prije nego počnu gaziti umiju dobro noge sapunom i vrućom vodom. Kada se nešesta gazi, veliki je teferič, gozba i pjevanje, i po tome se poznaje koja je kuća masna. Izgaženu pšenicu cijede i prepiraju nad kazanom u đevđiru. Voda sa brašnom ide u kazan, a mekinje što ostanu na đevđiru povraćaju se ponovo u himbut, pa se još gazi...”
Dakle, moji primjeri potiču ili iz Mostara, ili iz mostarske kotline. Naravno, ja nikako ne želim da tvrdim da je himbut poznat, kao leksička jedinica, samo u tom kraju, ali, za sada, mi je njegovo postojanje van tih granica nepoznato. Što se tiče značenja, moglo bi se reći da je himbut badanj (kaca) koji je širi pri vrhu nego pri dnu i koji se koristi za grožđe poslije berbe i u njemu se grožđe mulja. Kod Luke Grđića-Bjelokosića, vidjeli smo, himbut se koristio i za druge svrhe, za gaženje pšenice pri pravljenju nešeste, ali to je manji himbut. Da ovdje napomenem, u vezi sa pravljenjem nešeste. U mome kraju, okolina Mostara, nešesta se pravila isključivo u bakarnom kazanu u koji ne mogu da ugaze ni djeca, ni djevojke, kako to stoji kod Luke Grđića. Istina, kod njega je u pitanju veća količina pšenice, što znači da je van Mostara i njegove okoline još negdje postojala, ili još postoji – leksema himbut, ali u drugom značenju nego što je u ovim krajevima. Još nešto. Ako je ovu riječ zabilježio Luka Grđić, sa naprijed navedenim značenjem, i u službi posude za pravljenje nešeste, koja je nešto niža od pravog himbuta, moglo je to biti negdje u Bosni, u krajevima koji su bogati žitaricama, pa i pšenicom, i u kojima je izbor pšenice moguć. Zato se tu i javljalo ovo značenje imenice himbut. U kraju odakle je ta imenica sada poznata, sa žitaricama nikad se nije mnogo obilovalo, i, sasvim razumljivo, nije se tu ni mogao himbut upotrebljavati za tu svrhu. Ali jeste za grožđe, kojega je ovdje, uvijek, od kada se sadi loza, bilo u dovoljnoj mjeri da se za pravljenje vina mogao upotrebljavati veći sud kao što je himbut. Prema tome, mora se pretpostaviti da riječ himbut, sa različitim značenjem, postoji još negdje, vjerovatno u nekim krajevima Bosne.
Kaca. Kod Vuka je to: ”1) die Rufe. Wanne, labrum. 2) (u Banatu oko Temišvara) svako bure, Fass, dolium. Kaca je upravo svaka odozgo bez dna, i stoji uspravo, a ponajviše je u dnu šira nego u vrhu” (Vuk, Rječnik, s.v.). U Rječniku dviju matica za kacu se kaže: ”valjkast drven sud otvoren s gornje strane, širi pri dnu”. (Rečnik srpskohrvatskoga književnog jezika, knj. II, s.v.); a u Rečniku SANU stoji: ”a. Obao drveni sud opasan obručima, pri dnu širi, a s gornje strane otvoren” (Rečnik srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika, knj. IX, s.v.). Kao što vidimo, to je, najčešće, otvorena posuda sa gornje strane, drveni sud, opasan obručima. U naše vrijeme kaca ne mora biti opasana obručima, a ni drvena, uz to ni otvorena (kaca benzina, npr.). Naše vrijeme dalo je tome pojmu značenje koje mu ranije nije bilo poznato. Istina, i danas postoji kačara, mjesto gdje se drže kace, neka vrsta podruma. U mome kraju postojala je, do ovih zlosretnih dana, kaca od cementa, u kojoj se topio modri kamen za polijevanje vinograda. Obično je u većim vinogradima postojalo nekoliko takvih kaca koje su bile za tu svrhu namijenjene.
|
|
Zadnja izmjena: 2005-01-03
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden
|
|