|
 Bili smo svjedoci, još jednom, nacionalnog skandala i sramote: kad je, nakon spomenika ustaškom generalu Juri Francetiću u Slunju, podignuta spomen-ploča ustaškom ministru Mili Budaku u Svetom Roku. Skandalozno je što se dopustilo ustaškoj emigraciji, koja nigdje u svijetu nije naišla na simpatije ni stekla ugleda, da ona obavi taj prljavi posao. Skandalozno je da se to dogodilo u času kad je u svim slobodnim zemljama osuda nacizma i fašizma postala konačnom i neopozivom. Skandalozno je što je u istom času, vjerojatno po dogovoru, hrvatska desnica objavila ”Apel” da se obnovi proces ustaškome barjaktaru i ratnome zločincu Mili Budaku, s namjerom da ga se – što li drugo? – rehabilitira zajedno s pokretom kojem je pripadao. Skandalozno je da se to čini upravo u času kad je kandidatura Hrvatske za ulazak u Evropsku uniju postala stvarnom i, čini se, ostvarivom. Skandalozno je, uza sve ostalo, da se više od pola stoljeća nakon drugoga svjetskog rata moramo ponovo suočavati sa sablastima onih koji su gurnuli Evropu i svijet u najveću katastrofu moderne povijesti, koja je odnijela više od šezdeset milijuna žrtava.
Nitko ne može poreći da je Mile Budak bio doglavnik, ministar i veleposlanik jednog od najopakijih i najokrutnijih vođa evropskoga naci-fašizma. Ne možete poreći, vi koji govorite o ”dokumentima” odbacujući očevidnosti, da je Budak zajedno s Antom Pavelićem potpisao Rimske ugovore kojima su vlasti takozvane Nezavisne Države Hrvatske podarile Mussolinijevoj fašističkoj Italiji povijesne dijelove hrvatskoga teritorija, Istru, Dalmaciju, otoke. Zar se može poreći da su za progone i pokolje, konc-logore poput Jasenovca, Stare Gradiške ili Jadovna u kojima je svjesno i odlučno provoden genocid ili etnocid, krivi uz poglavnika i njegovi doglavnici? Tko će poreći da je Mile Budak podržao i potpisao rasne zakone po kojima su iskorjenjivani Židovi, Cigani i Srbi, uz njih i hrvatski antifašisti?!
Naivno je opravdanje u Apelu hrvatske desnice da je te zakone donijela Hitlerova Njemačka – pa to svatko zna, time se samo potvrđuje kakvoj se čudovišnoj ideologiji priklonio Mile Budak. Jednako je naivna isprika da je ustaški ministar počeo primjenjivati rasne zakone sa stanovitim zakašnjenjem – jer pritom nije ublažio njihovu okrutnost i zločinstvo. Još je naivniji pokušaj nekih od potpisnika Apela da se Pavelićeva doglavnika prikaže kao čovjeka koji je, navodno, zaštitio ponekog Srbina ili Židova te osobno nije zla nanosio. Zapravo nije tu posrijedi naivnost, nego podvala – to jest pokušaj podvale. Ta ni Hitler nije svojom rukom nikoga ubio, drugi su to za njega činili u logorima Auschwitza ili Dachau.
Istina je da su procesi, upriličeni u poratnoj situaciji i opterećeni tragedijom koji su izazvali fašistička zlodjela, bili prijeki i strogi te da nisu udovoljavali svim pravnim normama. Tako je bilo, na žalost, i u zemljama razvijenijim i kulturnijim od naše, gdje je palo manje krvi nego među nama (procjenjuje se da je u Francuskoj, na primjer, bilo više desetina tisuća strijeljanja bez osude, u sjevernoj Italiji također). Onaj tko danas traži reviziju procesa piscu i političaru kakav je Budak morao bi se prethodno suočiti s činjenicom da su ustaše postrijeljali tolike književnike i intelektualce prvoga reda, npr. logoraše iz Kerestinca, bez ikakva formalnoga ili neformalnoga procesa. Deseci tisuća Židova pobijeni su u Hrvatskoj bez suda, ali po zakonu – onome rasnom koji je potpisao Mile Budak. Apel hrvatske desnice bio bi manje sramotan da je uzeo u obzir te činjenice i razloge, koji su doveli u Evropi do prijekih suđenja nacistima, fašistima, ustašama. Ili pak da je zahtijevao da se sudi krivcima za nedavna ubojstva Hrvata Kira ili Levara, srpske obitelji Zec čije je ubojice hadezeovski sud pustio na slobodu. Tek tada bi se moglo raspravljati o eventualnoj prihvatljivosti prijedloga za reviziju procesa Budaku. Izgledao bi manje zagrižen i osvetnički, manje skandalozan.
Nitko ne može poreći da su stanovite izjave Mile Budaka bile sramotne i, kao takve, ostale u pamćenju i u povijesti: ”Bjež’te psine preko Drine”, ”Srbe na vrbe”, ”s Vlahom jedi pola zdjele a s pola zdjele ubi ga po glavi”, ili ona o zakonima koji bi trebali i ”izgledati kao sjekira i puška” ili pak onaj govor u Gospiću po kojem trećinu Srba iz Hrvatske treba pobiti, trećinu pokrstiti a trećinu protjerati. To nisu bili samo dosjetke ili slogani, postali su upute i nalozi po kojima su vršene seobe i masovna ubojstva – ne samo kobne 1941. godine nego i poslije nje, i još nedavno. Sramotan je svaki pokušaj da se takve bezumne izjave ublaže ili opravdaju, kao što su to pokušali pojedini potpisnici ”Apela” nastojeći proturiti glupost: da su one, te izjave, Budaku slučajno ”izletjele”. Sramotno je da to ne čine samo provincijalni politikanti, nego i pojedini pisci, i akademici, i sveučilišni profesori, i predstavnici institucija, sto i dvadeset prvopotpisanih imena i prezimena – vjerojatno bi ih bilo i više da nije zaustavljen delirij. To je sramota za Hrvatsku, za sve nas bez obzira na to jesmo li na njihovoj strani ili nismo. Nigdje u Evropi nitko nije pokušao rehabilitirati ni jednog osuđenika Nirnberških procesa nacistima i fašistima, od kojih su neki bili manje krivi od Mile Budaka. Sramota je, uza sve ostalo, da se na spomen-ploči ustaškom ministru ističe kako je on hrvatski ”rodoljub” te da je sama ta ploča, koja odaje krajnju nepismenost, postavljena upravo na crkvenome zidu. Sramota je to i za Crkvu čiji nauk propovijeda ”bratstvo među ljudima” i ”ljubav prema bližnjemu”. Jednako je sramotno da su ulice u 17. hrvatskih gradova dobile Budakovo ime, čak i u gradu kakav je Dubrovnik! Ili pak da su u Sinju, alkari postavili sličnu spomen-ploču ”Ustašama”. Književno djelo Mile Budaka spada u nižu, provincijalnu kategoriju književnosti – sramota je da pisci koji su se pridružili ”Apelu” ne žele ili se ne usuđuju to priznati: tko može usporediti njegovu seosku prozu s djelima značajnih profašističkih pisaca kakvi su Céline ili Pound, Hamsun ili d ’Annunzio!?
Svi ti sramni i skandalozni činovi nisu započeli jučer. Predugo smo zbog ustaške hipoteke htjeli pred svijetom kao narod kojemu se u raznim prilikama pripisivalo ustaštvo, pa i onda kad je za to bilo najmanje razloga. Toliko smo puta uzalud pokušavali dokazati da je fašizam samo kratka i ograničena epizoda u hrvatskoj povijesti, podsjećajući ljude dobre volje je na antifašističku borbu koju su iznijele Dalmacija, Lika, Slavonija, Istra, Hrvatsko Zagorje, Titovi partizani među kojima se našlo toliko Hrvata.
 Ovo je trenutak da se zamislimo nad svim što smo vidjeli posljednjih godina. A vidjeli smo kako je Evropa prepoznala u spisima pokojnog nam predsjednika Franje Tuđmana povijesni revizionizam, natruhe antisemitizma, pokušaje da se barem djelomice rehabilitira takozvana Nezavisna Država Hrvatska. Vidjeli smo njegova ”najboljega ministra” (on sam ga je tako zvao) Gojka Šuška kako pred televizijskim kamerama u Sinju i Posušju diže ruku i javno pozdravlja fašističkim pozdravom. Vidjeli smo tolike članove i čelnike desnih stranaka kako to isto čine, presvučeni u crne odore. Vidjeli smo ministra pravosuđa kako nuka da se djeca od malena uče mrziti Srbe, da ”budu ustaše” (ime toga bivšeg ministra nalazi se medu potpisnicima ”Apela” desnice). Vidjeli smo još jednog ministra obrane koji je zabijao hrvatsku trobojnicu na vrh Romanije i prikazivao Srbe, na izrazito rasistički način, kao ”šiljate glave”. Vidjeli smo izričite naloga predsjednika Tuđmana i njegovih pomoćnika da se napada i osvaja susjedna zemlja. Vidjeli smo kako hrvatska vojska preuzima vojne nazive i komande kakve su rabili ustaše, a pojedini njezini odredi nose imena ustaških generala Francetića i Bobana ili doglavnika Budaka. Vidjeli smo isto tako kako se vratila u opticaj ”kuna”, naziv za nacionalnu monetu iz vremena fašističke Nezavisne Države Hrvatske. Vidjeli smo u crkvama Splita i Zagreba svećenike koji ne samo drže mise zadušnice za Antu Pavelića, nego u svojoj propovijedi uzdižu ustaškoga poglavnika do nebesa. Vidjeli smo zloupotrebu školskih programa, iz kojih su iščeznule antifašističke poruke. Vidjeli smo kako je iz prostorija Društva hrvatskih književnika uklonjena mramorna ploča s imenima pisaca koje su strijeljali fašisti – to se nije dogodilo nigdje drugdje u Evropi.
Sve su te pojave već viđene, neke od njih više puta. One su međusobno povezane. Spomenik Francetiću i spomen-ploča Budaku nisu ni slučajni ni iznenadni. Oni su bili smišljeni i pripremljeni.
Strana mi je Hrvatska kakvu želi nametnuti današnja desnica kao i ona jučerašnja, ustaška. Raduje me kad god se vratim kući iz inozemstva što vidim sve više mladih ljudi koji iskreno žele narodnu i demokratsku Hrvatsku, laičnu i modernu, suvremenu i evropsku, naprednu i istinski antifašističku, u kojoj će uz Hrvate spokojno i dostojanstveno živjeti svi njeni građani, bez obzira na njihovu vjeru ili porijeklo. Ovaj posljednji istup krajnje desnice zajedno s fašistoidnim krugovima emigracije može na kraju krajeva u nečem biti i koristan: da se vidi gdje tko spada, kakav je, čemu smjera. Predsjednik Republike i premijer pa i vlada i dio vladajuće stranke ovaj su put osudili opredjeljenja i razloge onih koji su krivi za skandal koji je izbio i sramotu koja nam je nanijeta. Nalog da se i spomenik i spomen-ploča uklone istodobno je najmanje i najviše što se u ovom času moglo učiniti. To može biti početak stvarne podjele, koja će izdvojiti i odstraniti nezdravu izraslinu na tijelu naroda. Da napokon nađemo pravo mjesto, u svijetu prosvjećenosti i napretka.
|