Most - Index
Most - Pretplata
Ayşe Arkün: Mrtva priroda [Povećaj]

Index · Novi broj · Arhiva · Traži · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 181 (92 - nova serija)

Godina XXIX decembar/prosinac 2004.

Latinica · Ћирилица · Transliteration

Prethodna · Sadržaj · Naredna

Viktor Dundović
Moje nebrojene ljubavi

Naviru sjećanja kao živa lava koja je dugo tražila prolaz da isteče i onako predugo i nestrpljivo užarena u bujnim njedrima prošlosti pokuljala na svjetlo dana da se stvrdne i okameni zauvijek na ovom nevinom bijelom papiru. Biblioteka bugojanska, i to gradska, u nekadašnjem, a danas i ponovnom ”Hrvatskom domu” napravljenom daleke 1925. g., u jednom nestalom vremenu prohujaloga 20. stoljeća, probuđena samo u toplome sjećanju. Njen služitelj, pokrupan i stariji gospodin po imenu suđeni pobjednik – Viktor, a po prezimenu vjerovatno negdje iz Mađarske jer mi tako nekako zvuči neobično za Bosnu, prezime Farkaš, i po svemu sudeći biće da je tako.

Simpatična i vječita nesređenost knjiga kojom odiše svaka biblioteka bez obzira na stalnu želju njihovih uposlenika da svaka knjiga pronađe svoje staro gnijezdo čekajući novoga čitaoca i u strepnji da će tako zašuškane u bezbrojnim stalažama načekati se poprilično, one se nekako upinju da što duže ostanu tu, na pultu, na oku čitaocima, nijemo ih nutkajući da ih uzmu, znajući da knjiga po kojoj padne prašina je skoro mrtva kao uspavana princeza i može je oživjeti samo poljubac strasnog čitača od koga ona zatreperi u svojoj slasnoj papirnoj nutrini kao mlada djevojka kada primi prvi poljubac iz čiste i nepatvorene ljubavi, kao plod spajanja dvije srodne duše i dva ustreptala tijela. A svaki čitač poprima dušu knjige koju čita, kao što i knjiga upija dušu čitača koji požudno prebire njene strane načičkane jatima slova.

I ja bijah jedan od češćih posjetilaca ovoga hrama u kojem prebivaju najmoćniji bogovi – bogovi znanja. Knjige strpljivo čekaju kao Aladinova lampa da neko pusti dobre duhove zatočene u njihove bezbrojne labirinte.

Daniel Premec: Bez naziva

Daniel Premec: Bez naziva

Kada zatražim, neku meni potrebnu ”dragu”, moj imenjak kao osupnut počne grozničavo prebirati po vraćenim knjigama na pultu ponavljajući više za sebe:

– A sada je bila tu, ma gdje se samo djenula, stvarno mi nije jasno?

– Naravno, tražena knjiga je možda nekada i bila tu, jučer, prekjuče, prije nekoliko dana ili sedmica, kao što je sasvim moguće da već mjesecima nije uopšte napuštala svoju logu među bezbrojnim sestrama zapadajući u neku letargičnu melanholiju zbog zaboravljenosti, jer zaborav za knjigu je njena prava klinička smrt na određeno vrijeme, pošto udružene prašina i vlaga kidišu na njeno krhko papirnato tijelo i ako se ta agonija zaborava otegne može se javiti i knjigojedac koji postaje njenim mrtvozornikom.

I tako dok moj vrijedni bibliotekar rovi po stalažama, loveći traženu srnu i ja se pridružujem ovom ugodnom lovu, samo sa suprotne strane, šuljajući se kroz gustiš njenih srodnika koji ugodno protrnu od prve do posljednje stranice uzdajući se u svoju sreću da će baš one postati mojim izabranicama. Osjećam unutarnjim bićem prisutnu uznemirenost i preklinjući nemušti vapaj:

– Uzmi mene, nećeš se pokajati, ja sam ti ona prava iz tvojih najdražih snova! Posegnem i nesvjesno rukom za mnogim knjiškim curama i dok dođem do kraja samo jedne stalaže već u rukama imam čitav harem raskošnih ljepotica čijim čarima ne mogoh odoljeti. Izlazim tako sa ushićenim mladenkama u naručju s kojima ću provoditi noći i dane u strasnom zagrljaju milujući njihova nježna i krhka tijela. U tom strasnom spajanju često dočekamo i zoru, pozdravimo i prvo sunce ne mogavši se razdvojiti jer smo postali jedna duša i jedno tijelo – mladić i knjiga. I kad presahne ova naša žarka ljubav, veza i dalje traje jer je u njenu knjišku dušu neizbrisivo utisnut pečat mojih prstiju i očiju kao što i ona pronađe svoje gnijezdo u mojoj duši i podsvijesti. Ovakve ljubavne veze nikada ne završavaju ljutnjom, svađom, prepirkom, uvredom, povrijeđenom sujetom, ne, naše strasne veze samo se naizgled prekidaju kad se rastanemo, ali one ostaju trajne, živeći od sjećanja na vatrene dane obostranog užitka.

Odavno sam prestao brojati i bilježiti moje drage ljubavi i sada počinjem sa stvaranjem ”drage” po sopstvenim zamislima iz najljepših snova sa najpoželjnijim osobinama: savršena vitkost, proporcionalnost svih njenih dijelova, prirodnost i životna jednostavnost, urođeni smisao za stalni humor koji neosjetno prelazi u ironiju a ponekad i u zajedljivi sarkazam, sa širokom i toplom dušom, nepomućenim razumom, briljantnim i rafiniranim intelektom kojem su strane i potpuno nepoznate bilo kakve predrasude, nepopravljivi je optimista uvijek spremna na smijeh i šalu, čak i na sopstveni račun, pružajući svakome utjehu i utočište, zanosnog pogleda vječito uprtog u sunčanu stranu života ne strepeći ni najmanje ni od tame koja se stalno smjenjuje na tronu sa svjetlom.

Prethodna · Sadržaj · Naredna

Zoran Kovačević: Memo III, ulje na kartonu [Povećaj]

Index · Novi broj · Arhiva · Traži · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Zadnja izmjena: 2005-01-02

ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden