Most - Index
Most - Pretplata
Ayse Arkun: Mrtva priroda [Povec'aj]

Index · Novi broj · Arhiva · Trazhi · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 181 (92 - nova serija)

Godina XXIX decembar/prosinac 2004.

Latinica · Ћирилица · Transliteration

Prethodna · Sadrzhaj · Naredna

Predrag Matvejevic'
Pouke iz rushenja ustashkih spomenika

Predrag Matvejevic'Bili smo svjedoci, josh jednom, nacionalnog skandala i sramote: kad je, nakon spomenika ustashkom generalu Juri Francetic'u u Slunju, podignuta spomen-plocha ustashkom ministru Mili Budaku u Svetom Roku. Skandalozno je shto se dopustilo ustashkoj emigraciji, koja nigdje u svijetu nije naishla na simpatije ni stekla ugleda, da ona obavi taj prljavi posao. Skandalozno je da se to dogodilo u chasu kad je u svim slobodnim zemljama osuda nacizma i fashizma postala konachnom i neopozivom. Skandalozno je shto je u istom chasu, vjerojatno po dogovoru, hrvatska desnica objavila ”Apel” da se obnovi proces ustashkome barjaktaru i ratnome zlochincu Mili Budaku, s namjerom da ga se – shto li drugo? – rehabilitira zajedno s pokretom kojem je pripadao. Skandalozno je da se to chini upravo u chasu kad je kandidatura Hrvatske za ulazak u Evropsku uniju postala stvarnom i, chini se, ostvarivom. Skandalozno je, uza sve ostalo, da se vishe od pola stoljec'a nakon drugoga svjetskog rata moramo ponovo suochavati sa sablastima onih koji su gurnuli Evropu i svijet u najvec'u katastrofu moderne povijesti, koja je odnijela vishe od shezdeset milijuna zhrtava.

Nitko ne mozhe porec'i da je Mile Budak bio doglavnik, ministar i veleposlanik jednog od najopakijih i najokrutnijih vodja evropskoga naci-fashizma. Ne mozhete porec'i, vi koji govorite o ”dokumentima” odbacujuc'i ochevidnosti, da je Budak zajedno s Antom Pavelic'em potpisao Rimske ugovore kojima su vlasti takozvane Nezavisne Drzhave Hrvatske podarile Mussolinijevoj fashistichkoj Italiji povijesne dijelove hrvatskoga teritorija, Istru, Dalmaciju, otoke. Zar se mozhe porec'i da su za progone i pokolje, konc-logore poput Jasenovca, Stare Gradishke ili Jadovna u kojima je svjesno i odluchno provoden genocid ili etnocid, krivi uz poglavnika i njegovi doglavnici? Tko c'e porec'i da je Mile Budak podrzhao i potpisao rasne zakone po kojima su iskorjenjivani Zhidovi, Cigani i Srbi, uz njih i hrvatski antifashisti?!

Naivno je opravdanje u Apelu hrvatske desnice da je te zakone donijela Hitlerova Njemachka – pa to svatko zna, time se samo potvrdjuje kakvoj se chudovishnoj ideologiji priklonio Mile Budak. Jednako je naivna isprika da je ustashki ministar pocheo primjenjivati rasne zakone sa stanovitim zakashnjenjem – jer pritom nije ublazhio njihovu okrutnost i zlochinstvo. Josh je naivniji pokushaj nekih od potpisnika Apela da se Pavelic'eva doglavnika prikazhe kao chovjeka koji je, navodno, zashtitio ponekog Srbina ili Zhidova te osobno nije zla nanosio. Zapravo nije tu posrijedi naivnost, nego podvala – to jest pokushaj podvale. Ta ni Hitler nije svojom rukom nikoga ubio, drugi su to za njega chinili u logorima Auschwitza ili Dachau.

Istina je da su procesi, uprilicheni u poratnoj situaciji i opterec'eni tragedijom koji su izazvali fashistichka zlodjela, bili prijeki i strogi te da nisu udovoljavali svim pravnim normama. Tako je bilo, na zhalost, i u zemljama razvijenijim i kulturnijim od nashe, gdje je palo manje krvi nego medju nama (procjenjuje se da je u Francuskoj, na primjer, bilo vishe desetina tisuc'a strijeljanja bez osude, u sjevernoj Italiji takodjer). Onaj tko danas trazhi reviziju procesa piscu i politicharu kakav je Budak morao bi se prethodno suochiti s chinjenicom da su ustashe postrijeljali tolike knjizhevnike i intelektualce prvoga reda, npr. logorashe iz Kerestinca, bez ikakva formalnoga ili neformalnoga procesa. Deseci tisuc'a Zhidova pobijeni su u Hrvatskoj bez suda, ali po zakonu – onome rasnom koji je potpisao Mile Budak. Apel hrvatske desnice bio bi manje sramotan da je uzeo u obzir te chinjenice i razloge, koji su doveli u Evropi do prijekih sudjenja nacistima, fashistima, ustashama. Ili pak da je zahtijevao da se sudi krivcima za nedavna ubojstva Hrvata Kira ili Levara, srpske obitelji Zec chije je ubojice hadezeovski sud pustio na slobodu. Tek tada bi se moglo raspravljati o eventualnoj prihvatljivosti prijedloga za reviziju procesa Budaku. Izgledao bi manje zagrizhen i osvetnichki, manje skandalozan.

Nitko ne mozhe porec'i da su stanovite izjave Mile Budaka bile sramotne i, kao takve, ostale u pamc'enju i u povijesti: ”Bjezh’te psine preko Drine”, ”Srbe na vrbe”, ”s Vlahom jedi pola zdjele a s pola zdjele ubi ga po glavi”, ili ona o zakonima koji bi trebali i ”izgledati kao sjekira i pushka” ili pak onaj govor u Gospic'u po kojem trec'inu Srba iz Hrvatske treba pobiti, trec'inu pokrstiti a trec'inu protjerati. To nisu bili samo dosjetke ili slogani, postali su upute i nalozi po kojima su vrshene seobe i masovna ubojstva – ne samo kobne 1941. godine nego i poslije nje, i josh nedavno. Sramotan je svaki pokushaj da se takve bezumne izjave ublazhe ili opravdaju, kao shto su to pokushali pojedini potpisnici ”Apela” nastojec'i proturiti glupost: da su one, te izjave, Budaku sluchajno ”izletjele”. Sramotno je da to ne chine samo provincijalni politikanti, nego i pojedini pisci, i akademici, i sveuchilishni profesori, i predstavnici institucija, sto i dvadeset prvopotpisanih imena i prezimena – vjerojatno bi ih bilo i vishe da nije zaustavljen delirij. To je sramota za Hrvatsku, za sve nas bez obzira na to jesmo li na njihovoj strani ili nismo. Nigdje u Evropi nitko nije pokushao rehabilitirati ni jednog osudjenika Nirnbershkih procesa nacistima i fashistima, od kojih su neki bili manje krivi od Mile Budaka. Sramota je, uza sve ostalo, da se na spomen-plochi ustashkom ministru istiche kako je on hrvatski ”rodoljub” te da je sama ta plocha, koja odaje krajnju nepismenost, postavljena upravo na crkvenome zidu. Sramota je to i za Crkvu chiji nauk propovijeda ”bratstvo medju ljudima” i ”ljubav prema blizhnjemu”. Jednako je sramotno da su ulice u 17. hrvatskih gradova dobile Budakovo ime, chak i u gradu kakav je Dubrovnik! Ili pak da su u Sinju, alkari postavili slichnu spomen-plochu ”Ustashama”. Knjizhevno djelo Mile Budaka spada u nizhu, provincijalnu kategoriju knjizhevnosti – sramota je da pisci koji su se pridruzhili ”Apelu” ne zhele ili se ne usudjuju to priznati: tko mozhe usporediti njegovu seosku prozu s djelima znachajnih profashistichkih pisaca kakvi su Celine ili Pound, Hamsun ili d ’Annunzio!?

Svi ti sramni i skandalozni chinovi nisu zapocheli jucher. Predugo smo zbog ustashke hipoteke htjeli pred svijetom kao narod kojemu se u raznim prilikama pripisivalo ustashtvo, pa i onda kad je za to bilo najmanje razloga. Toliko smo puta uzalud pokushavali dokazati da je fashizam samo kratka i ogranichena epizoda u hrvatskoj povijesti, podsjec'ajuc'i ljude dobre volje je na antifashistichku borbu koju su iznijele Dalmacija, Lika, Slavonija, Istra, Hrvatsko Zagorje, Titovi partizani medju kojima se nashlo toliko Hrvata.

Predrag Matvejevic': Izmedju egzila i azilaOvo je trenutak da se zamislimo nad svim shto smo vidjeli posljednjih godina. A vidjeli smo kako je Evropa prepoznala u spisima pokojnog nam predsjednika Franje Tudjmana povijesni revizionizam, natruhe antisemitizma, pokushaje da se barem djelomice rehabilitira takozvana Nezavisna Drzhava Hrvatska. Vidjeli smo njegova ”najboljega ministra” (on sam ga je tako zvao) Gojka Shushka kako pred televizijskim kamerama u Sinju i Posushju dizhe ruku i javno pozdravlja fashistichkim pozdravom. Vidjeli smo tolike chlanove i chelnike desnih stranaka kako to isto chine, presvucheni u crne odore. Vidjeli smo ministra pravosudja kako nuka da se djeca od malena uche mrziti Srbe, da ”budu ustashe” (ime toga bivsheg ministra nalazi se medu potpisnicima ”Apela” desnice). Vidjeli smo josh jednog ministra obrane koji je zabijao hrvatsku trobojnicu na vrh Romanije i prikazivao Srbe, na izrazito rasistichki nachin, kao ”shiljate glave”. Vidjeli smo izrichite naloga predsjednika Tudjmana i njegovih pomoc'nika da se napada i osvaja susjedna zemlja. Vidjeli smo kako hrvatska vojska preuzima vojne nazive i komande kakve su rabili ustashe, a pojedini njezini odredi nose imena ustashkih generala Francetic'a i Bobana ili doglavnika Budaka. Vidjeli smo isto tako kako se vratila u opticaj ”kuna”, naziv za nacionalnu monetu iz vremena fashistichke Nezavisne Drzhave Hrvatske. Vidjeli smo u crkvama Splita i Zagreba svec'enike koji ne samo drzhe mise zadushnice za Antu Pavelic'a, nego u svojoj propovijedi uzdizhu ustashkoga poglavnika do nebesa. Vidjeli smo zloupotrebu shkolskih programa, iz kojih su ishcheznule antifashistichke poruke. Vidjeli smo kako je iz prostorija Drushtva hrvatskih knjizhevnika uklonjena mramorna plocha s imenima pisaca koje su strijeljali fashisti – to se nije dogodilo nigdje drugdje u Evropi.

Sve su te pojave vec' vidjene, neke od njih vishe puta. One su medjusobno povezane. Spomenik Francetic'u i spomen-plocha Budaku nisu ni sluchajni ni iznenadni. Oni su bili smishljeni i pripremljeni.

Strana mi je Hrvatska kakvu zheli nametnuti danashnja desnica kao i ona jucherashnja, ustashka. Raduje me kad god se vratim kuc'i iz inozemstva shto vidim sve vishe mladih ljudi koji iskreno zhele narodnu i demokratsku Hrvatsku, laichnu i modernu, suvremenu i evropsku, naprednu i istinski antifashistichku, u kojoj c'e uz Hrvate spokojno i dostojanstveno zhivjeti svi njeni gradjani, bez obzira na njihovu vjeru ili porijeklo. Ovaj posljednji istup krajnje desnice zajedno s fashistoidnim krugovima emigracije mozhe na kraju krajeva u nechem biti i koristan: da se vidi gdje tko spada, kakav je, chemu smjera. Predsjednik Republike i premijer pa i vlada i dio vladajuc'e stranke ovaj su put osudili opredjeljenja i razloge onih koji su krivi za skandal koji je izbio i sramotu koja nam je nanijeta. Nalog da se i spomenik i spomen-plocha uklone istodobno je najmanje i najvishe shto se u ovom chasu moglo uchiniti. To mozhe biti pochetak stvarne podjele, koja c'e izdvojiti i odstraniti nezdravu izraslinu na tijelu naroda. Da napokon nadjemo pravo mjesto, u svijetu prosvjec'enosti i napretka.

Prethodna · Sadrzhaj · Naredna

Zoran Kovachevic': Memo III, ulje na kartonu [Povec'aj]

Index · Novi broj · Arhiva · Trazhi · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Zadnja izmjena: 2005-01-02

ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Chasopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucakovic' · Sweden