|
Pa: otkud sada – nepremost! Eee, i mostopisac se to pita. Šta da odgovori! I pjesma se zove nepremost. I knjiga se (objavljena u izdanju NIK ”Kujundžić” u Lukavcu) zove nepremost.
Jer: i most može biti – nepremost. Kao što bol može biti neprebol. Kao što hod može biti nedohod. I neprohod.
A ovo slovo nastaje u ambijentu u kakvom je nastala i istoimena pjesma. U ponoć. Na mostarskoj mjesečini. U gradu koji se bljeskom i zvukom oglašava. Koji ima rijeku što, ljeti i zimi, pjeva svoj raskošni refren.
Kada bih od tolikih, nebrojenih pjesama odabirao, i odabrao, najdraži stih, opet ne bih dobio onu željenu pjesmu, onu pravu koja bi, makar približno mogla da odslika vrijeme u kojem se dešava nepremost.
Ovaj je nepremost, zapravo, molitva koja kaže: Ja molim za mir ovo veče, / za sutradan i dan potom / nespokojnik jedan u meni leleče – pošteđen smrti, suočen sa životom...
Vrli čitaoče, ovo Slovo koje čitaš, ipak je, poslije toliko muka, nastalo u jednom dahu, za desetak minuta – a da ni zapisivaču nije jasno: ”šta je pisac htio da kaže”:
Prosudi – sam:
Gdje bi most – sad je nepremost
Gdje bi stopa – rupa je od topa
Dvije sive kule – dva uboga brata
Spomen su od krša i sunovrata
I od bljedila bljeđe
Sve same međe
Sve se gradu zanedalo
Po smaragdu rijeke gvožđe palo
Dok se mrtvi u zemlji ljube
Živi na vjetru oštre zube
Presahla i vrla vrela
Gdje je kob uzavrela
Niko ne zna njegove muke
Ne daju da stane na krhke noge
Niti da pruži svoje ruke
Dok pišu libre brze i stroge
Gdje bi ljubav i intima
Sad ledeni glečer i zima
Gdje bi buket kuća u zagrljaju
Sad sotone ljetopis brljaju
Stotinu, tisuću milja u prečnik
Ne čuje se Hamzin i Aleksin rječnik
Koliko tuge osta
Od mosta do nepremosta
Koliko kamen više stari
Toliko više se zamostari.
|