|
Bisera Boškailo je zaokupljena problemima žene, savremene žene koja se batrga između snova i surove stvarnosti, između umjetnosti i egzistencije, između erotskog i intelektualnog i konačno uspostavlja ravnotežu između muškog i ženskog principa, pomirujući ih samo u ljepoti uzajamnog davanja i neprestanog praštanja. Preko glavnog ženskog lika (Una – aluzija na bosansku ljepoticu), autorica otkriva moderni Zapad sa svim protivurječnostima i svim nesavršenostima njenim, i sredine u kojoj živi, ne misleći pri tom da se dogodilo čudo i da su zakonitosti i principi, koji su važili, ikada dovedeni u pitanje. Život je svugdje podjednako surov i neblagonaklon i svugdje, na svakom mjestu, se mora biti istovremeno sa istim žarom i istom strašću i kad se kuha i kad se piše, pjeva ili plače, ljubi ili mrzi, ili dok se pere prljavo suđe, razmišlja o tragičnom ljudskom usudu. ”Una, tvoj život je sudbina ping-pong loptice koja mora igrati na dva polja da bi zadovoljila svoj smisao postojanja”, reći će u jednom trenutku glavna junakinja. Živeći u stalnom suprotstavljanju, u stalnom ratu, između pripadanja porodici na jednoj i neprestanog sanjarenja i uspinjanja nečem duhovno višim, na drugoj strani, Una ancipira u savremenom ženskom traženju i propitivanju svoje uloge, otvarajući, nehotično a dramatično, problem porodice i njezine uloge u društvu i svih odnosa i relacija koja iz toga proizilaze. Na taj način otvaraju se pitanja emancipacije žene i slobode, sirove i naprečac osvojene, koja se ukazuje kao nešto za šta ni sami ne znamo šta bismo uradili, darom koji snažno obavezuje i cijelu stvar čini paradoksalnom, baš kakav je i sam život.
”Uuunnaaaa..., život je staza vijugava, glibava i prašnjava, ispreplitana između nebodera, provučena između šumskih kutaka, izgubljena preko brda i planina, visoravni i dolina, staza pustinjskim pijeskom prekrivena, u džungliskim njedrima sakrivena, u morskom kovitlacu utopljena.” (str. 36.)
U romanu La Perla, glavni protagonist (Una) se usuđuje prekoračiti granicu prostora (zavičajnog) i prelazi u jedan sasvim nepoznati/neblagonaklon svijet, koji onda zahvaljujući svojim protivurječnostima/neravnoteži uzrokuje događanja i situacije gdje se put prevaljuje od pozicije ”materijala” (Alibabin izraz za žene koje dolaze na Zapad u potraži za srećom) do samosvjesnog intelektualca koji promišlja svijet i svoj odnos prema njemu svoje prvobitno stanje, Una želi promijeniti i njezinu svijest formiraju događaji i susreti kojima je sama sudionik i arbitar, pa njezino iskustvo nosi jedno posve novo, dakle, promijenjeno stanje glavnog lika. Una će krenuti u potragu za jednom vrstom samodefiniranja, istraživanja, samopropitivanja svog prvobitnog stanja i vrijednosnih stavova, svog odnosa prema muškarcu, porodici, djeci, umjetnosti, studiju, prijateljici, uopće zapadnoj kulturi, naslijeđu patrijarhalnog modela svijeta, i konačno, odnosa prema zapadnoj kulturi, naslijeđu patrijarhalnog modela svijeta i na kraju, odnosa prema sebi.
”Eto, recite vi meni, kako da napravim pjesnika od jedne patrijarhalne, a uz to nadprosječno moderne žene? A tek kako da sa takvom ženom izađem na kraj kada dobije titulu, ako mi čak ni sada, dok ispred vrata nauke stoji, ne dozvoljava da stvorim pjesmu.” (str. 194)
Struktura romana La Perla Bisere Boškailo je netipična i nekanonska, u odnosu na tradicionalni način pripovijedanja, i po tome je, prije svega, ovaj roman netradicionalan/moderan. Koristeći nelinearnu/simulantnu/složenu formu fabule, autorica izbjegava klasične uzročno-posljedične, kauzalne forme priče i ne poštujući često logiku radnje, ona selekcionira i kombinira tako da često fabulu doživljavamo sasvim dekomponirano i rasuto. Ipak, osnovna poetička nit priče zadržava se do kraja, do razrješenja i konkluzije, mada se, sa pouzdanom sigurnošću, ne može pratiti realizacija svih prethodnih poetičkih elemenata priče jer uvoda zapravo i nema, a konfrontacija je data na nivou unutrašnjeg monološkog diskursa. Postoji, dakle, glavni tok radnje i on zadržava nadređeni odnos prema svim epizodama/rukavcima i onim mikrodogađajima u romanu.
Zadržavanje pozicije objektivnog pripovjedača u trećem licu, samo prividno vezuje Boškailovu za tradicionalne strukturne obrasce, jer se često ta pripovjedačka pozicija mijenja u korist propovijedanja u prvom licu. Promjena pripovjednog diskursa koristi promjeni ritma a time i općoj dinamici atmosferi u romanu. Takva dinamičnost teksta i njegovo lomljenje na kritičkim mjestima postignuti su ovdje i znalačkim promjenama narativnih obrazaca, pa narativne tehnike imaju cijelu lepezu, od opisa preko posrednog unutrašnjeg monologa, direktnog unutrašnjeg monologa, do prikazivanja struje svijesti i klasičnog monologa i dijaloga.
Osnovna odlika spominjanje ženske vizure stvarnosti, u romanu La Perla Bisere Boškailo, i možda jedna od najvrednijih osobenosti ovoga djela, svakako je jedan krajnje pošten stav autorice, koji se temelji na najdragocjenijem književnom izvoru, što ga obično definiramo kao vlastito iskustvo. Iz toga autobiografskog/intelektualnog diskursa, koji nadilazi i univerzalira konkretno i pojedinačno, proizlazi ovaj pripovjedački eros kojim je cijeli roman blagotvorno preliven, bolje reći pliva u onoj sijarićevski iskonskoj, epski intoniranoj, žudnji za pričom.
Drugi, također značajan, domet ovog romana leži u osnovi, opet intelektualnog rakursa i najiskrenijeg saznanja, kako je i istočni i zapadni, i tradicionalni i moderni koncept društva, zapravo, jedno veliko nasilje nad ženom. To je, prije svega, nasilje nad njenim moralnim dignitetom, pa su i česti erotski pasaži u romanu, naročito oni strukturalni kao E-mail poruke, samo potvrda ponižavajućeg i neprihvatljivog svođenja žene na objekat manipulacije, ili ”materijala” koji se obrađuje, kako često rezonira jedan muški lik u romanu.
|