|
Pjesnici i djeca su bliski po svom vječitom čuđenju, uzbuđenosti, intenzitetu osjećanja, bogatstvu mašte i originalnosti vizije. Odrasli nadmašuju dijete količinom iskustva, čitalačkim akumulacijama, izoštrenijim senzibilitetom, kultivisanijim ukusom, ukupnom zrelošću kojoj se pridružuje i umijeće spisateljskog zanata koji se, kao svaka vještina, uči. Pa iako raspolaže iskustvom, načitanošću, maštom, emocijom, kulturom, ukusom, tananim osjećanjem za zvučno-ritamske valere jezika ni svaki talentovani pjesnik ne može biti uspješan pjesnik za najmlađe, ne može uspostaviti kontakt prisnosti, povjerenja, poistovjećivanja sa malim svijetom koji samo ljepoti i iskrenosti vjeruje. Osim svega nabrojanog potrebno je, znači, imati još jedan stvaralački ”kec u rukavu”, onaj peti koji graniči sa nemogućim. Svi su ljudi nekada bili djeca, ali za mnoge negdašnjost je za svagda izgubljena, kao potopljeni kontinent, kao Atlantida, pod okeanom zaborava. Samo rijetki pjesnici uspijevaju da i u zrelim godinama sačuvaju u srcu i uhu glasove davnine, ponesu sa raskošne gozbe, kako slikovito reče jedan kritičar, ”sačuvane mrve djetinjstva”. Takvim pjesnicima djetinjstvo ne znači povratak u ”zaboravljenu zemlju”. Pravi dječji pjesnik je bez obzira na svoju životnu dob odraslo vječito dijete, vršnjak svojih malih drugara, a djetinjstvo nije za njega biografski komad vremena omeđen datumima intimnog kalendara nego ”psihološki fenomen i stanje svijesti”. Mali je broj pravih i istinskih pjesnika koji su pjevali ”dječjim glasom”. Među njima je, naravno, autor ”Pačije škole”, ”Zeke iz jendeka” i ”Male Feme”, vječiti Zmaj koji je uticao na razvijanje osjećanja poezije bezbrojnih generacija dječaka i djevojčica, tu je Desanka pa Ćopić, za koga je Danojlić rekao da je ”odrastao samo zato da bi se mogao sećati”, tu je raspjevani bard iz Kosovca kome je sudbina u natalnu kartu upisala da se rodi u ”ptičjem selu” i da ptice budu njegova trajna poetska preokupacija (radi se, naravno, o Grigoru Vitezu), tu je nenadmašni Duško Radović čija je ”zdrava pesma” komponovana istovremeno u dva tonaliteta: durskom i molskom, jednako začudna ”poštovanoj deci” i refleksivno provokativna odraslim jer je on najsloženije stvari znao da iskaže najjednostavnijim riječima. Tu je i tata-mata za stihove, zlatiborski kauboj, veliki drugar, univerzalni šoumen Ljubivoje Ršumović, pa zatim gružanski slavuj Dobrica i još poneko u ponekom izuzetnom trenutku.
A šta je sa djecom stvaraocima? Kod djece ”olovka piše srcem”, sve je ”svijetlo, jasno i spontano”, kao što je rekao Tibode, sve je doživljaj, iskrenost, mašta i osjećanje, neponovljivost. Pjevajući o djeci i njihovom odnosu prema svijetu i životu Stanko Rakita je egzaltirano zaključio:
”A dijete se svemu divi
i najljepšu pjesmu živi.”
Pa iako je sam djetinjski doživljaj čarolija za sebe, intenzitet blizak umjetničkoj egzaltaciji, rijetko će koje dijete da se uzdigne svojom darovitošću do praga autentičnog literarnog izraza.
Pred nama su dvije zbirke Ludi zoološki vrt i Bašte iz mašte Nevene Stošić, dobitnice Gašinog pera, literarnog priznanja festivala poezije u Lazarevcu i još nekih drugih nagrada. Stvar ne bi bila neobična jer mladi talenti niču na sve strane, ali mala Nevena ima tek deset godina i već je napravila pravi podvig. O čemu pjeva jedno desetogodišnje dijete, jedna obična djevojčica koja svakodnevno skakuće od kuće do škole, piše zadaće, gricka čokoladu, gleda crtiće, izmišlja nestašluke, sluša muziku i stihovima iscrtava beskrajno bogat svijet oživljenih snova. U prvoj zbirci mala pjesnikinja daje veselu zoologiju, album šumskih i egzotičnih životinja, crta zečića, vjevericu, kornjaču, žirafu, vrapca, pingvina, lava, vuka, lisicu, žapca, jazavca, mrava, bizona. Svi oni žive svoj život okruženi drugim stanovnicima šume, bare, stepe, prašume, sučeljeni sa svojim sitnim i krupnim problemima, željama i nastojanjima. U suštini Nevena uvijek individualizira svoje zoo junake, daje ih u anegdotskom okruženju u kojem se oni igraju sa životom i život sa njima. Autorica ih pokazuje u situacijama u kojima oni postupaju u skladu sa svojom prirodom i željom malog nasmijanog stvaraoca koji svijet ispunjava svojom dobrotom i radošću. Nevena ima mašte da od životnog trunja napravi događaj, da sve oboji i našara, da svoje sitne lirske kolačiće pospe šećerom šale i humora i da u konfliktnom svijetu nađe rješenje koje će svakog zadovoljiti. Čak i stari lav, bivši kralj, neće patiti za izgubljenim tronom. Nakon burne vladavine kandžom i očnjacima, njemu je, kad ga je napustila snaga, ostalo zadovoljstvo mirnih penzionerskih godina:
”Lavu se desio jedan kvar
pošto je bio mnogo star
počeli su da mu ispadaju zubi,
a nije imao para
da ode do zubara.
Niko se njega više ne plaši,
nikoga ne može on da prestraši
i još nešto
svako može da mu otme presto.
Pošto nestade moja snaga
pa sam postao lav ja raga,
predajem krunu svome sinu
i idem pravo u mirovinu.”
Ispunjeno osjećanjem pravde Nevenino djetinje biće reaguje na pokušaj nasilja i tiranije, na moćnike koji prosipaju svoju silu nad nezaštićenim i nejakim. Međutim, napadnuti ima pravo da se brani. I kao što vuk, osjećajući svoju apsolutnu nadmoć nad sićušnim stvorom, želi da ga proždere, ne bira diplomatski rječnik nego brutalno prosipa svoj krvožedni naum, tako i jež ima bodlje i srce da dočeka napasnika:
”Iskoči vuk – nastade muk.
Neću, mali, da te lažem,
došao sam da te smažem!
Nemoj da me smatraš glupim
u klupko ću da se skupim.
I dok medo reče – kruška,
izbodena vuku njuška.”
U ovim pjesmama mali autor iznosi svoju životnu filozofiju. Iako slijepa, krtica s proljeća izlazi iz svojih mračnih hodnika da pozdravi sunce. (”Krtica”). Neveliko iskustvo ipak kazuje da svako zlo ima i svoje dobro, da stvari treba osmotriti sa svih strana da bi se o njima moglo suditi. Žabac Kreka ne može da okupi publiku za svoj prvi solistički koncert. Ali, kada se to najzad dogodilo, on je sa čuđenjem i užasom konstatovao da je njegov nastup privukao isključivo – rode.
Pjesma ipak ne služi samo za zabavu, šaljivo nadmudrivanje i prijatno čavrljanje sa svijetom. Ona treba i da pouči. Trapavi mali jazavac (”Nestašni jazavac”) nehotice pravi štetu i čini rusvaj po kući pa ga majka zato kažnjava da svoje greške ispravi pranjem prozora. Očito da Nevena smatra da se radnom terapijom postižu najbolji vaspitni efekti.
Zaključak pjesme Bizoni daleko nadmašuje iskustvene horizonte najmlađih. Otac bizon sjeća se vremena kada su krda ovih snažnih životinja tutnjala prostranstvom i istrebljujućeg rata u kojem su ljudi desetkovali njegove srodnike. Mali bizon, među žicama, sit i zadovoljan, ne može ni da sanja veličinu gubitka koja tišti njegovog oca. Rođen u ropstvu on nikada neće osjetiti draž slobode. Kavez zoološkog vrta ubiće dostojanstvo i ponos, a u zamjenu pružiti skučenost života punog stomaka i prazne duše.
I dok u ”Ludom zoološkom vrtu” susrećemo naznake autoričine životne i lektirske inspiracije, ”Bašte iz mašte” imaju vidljiviju notu originalnosti. Desanka je, bliska prirodi, ispjevala nadahnute stihove o gljivama, paviti, čuvarkući, livadskom zvoncetu, bulkama, raznobojnim krilatim i rascvjetalim stanovnicima šuma, polja i livada. Dobrica je stihovima uplitao cvjetne vjenčiće pa je čak i zavičajnu rijeku rimovao s ružom ”Reka s ružom rimovana”)
|