|
Naprimjer, uopće ne znam niti jednoga Bošnjaka koji se neće, ne bez ponosa, osmjehnuti na pominjanje epskih junaka: Muje Hrnjice i brata mu gojenog Halila, Tale Ličanina ili Budaline Tala, Tala od Orašca sa drenovom topuzinom u koju je zakovano dvanaest hiljada eksera, Mustajbega Ličkog i njegovih pisama... Ali, priznajem, uopće ne razumijem: kako ih gledati kao pozitivne likove kad su neprekidno pili vino i pivo – a to je haram. Očigledno, i nerijetko, iz puke obijesti – išli su i napadali ljude i pljačkali njihova imanja, gledali sebi ćara i šićara, otimali im sestre i žene, bogami: služili se prljavštinama najgore vrste i lukavostima koje im ne mogu služiti na čast, izazivali ratove i sukobe, ostavljali iza sebe mrtve i ožalošćene, opustošene i spaljene kuće, imanja i naselja... ali, onda, u nevjerojatnom trenutku i na nevjerojatan način postajali pravi vitezovi! Sve to, nevjerojatno je do mjere, na kojoj se nameće pitanje: kako da to narod gleda kao svoje blago, izuzev ako to nije tek epski balans tragedije koju su/smo svi preživljavali na ovome prostoru?!
* * *
Eh, onda, onda se ta epika kao osnova ali i potka naše svekolike tradicije javi i kao umjetnička inspiracija i dođe u drame, priče, filmove ili na slike, npr. Husnije Topića. I mi vidimo, lijepe konje i stasite junake, bijele kule i svijetlo oružje, pred nama su akteri o kojima znamo, a u nama se razmotavaju i odmotavaju priče i događaji i mi smo kao opijeni njihovom slavom i junaštvom, mada nije jednostavno razabrati o čemu je riječ.
* * *
Zato nam se i čini, da je umjetnost prostor/vrijeme u kojem je moguće prikazati neke stvari i na drugi način, jer su dugo i sporo fermentirale u najrazličitijim varijacijama našega viđenja i doživljaja svijeta, sopstvenih života i prošlosti, i sada deriviraju u ništa manje prihvatljivu i opojnu sliku o nama samima. U jednom trenutku, oni su morali da se tek po kratkom postupku osvete za učinjenu nepravdu, a sada kada je sve to tako daleko, mogu doći i da nam se dopadnu kao oni koji su nam čuvali junački obraz i epsku svijest o nama, obezbjeđujući nam tako za opstanak neophodan značaj i značenje.
U samoj epici, zanimljivo je njihovo junaštvo, koje se događa nakon dugog i upornog ljenčarenja i opijanja vinom i pivom. Niko od njih ne sije raž, ječam, pšenicu bjelicu, čak ni kukuruz, ni krompir, ni repu... Oni su samo junaci. To je njihova sudbina. Kako su mogli tako pijani išta činiti osim valjati se kao prasci i mučiti svoje slavne konje?! Meni je davno izgledalo, kako je lik Budaline Tale – Tale Ličanina, ili Tale od Orašca – što zvuči poprilično plemićki, upravo, kao stvoren, da topuzinom osvješćuje pijane kabadahije u najrazličitijim prilikama, a našu epsku tradiciju svodi na mjeru stvarnoga i naše gluposti, te tu epiku u suštini dokida kao viđenje i pogled unatrag izuzev kao kuriozum. Međutim, poznajem čovjeka koji je magistrirao na epskom liku Tala Ličanina kao na nekoj cirkusantskoj i vašerskoj pojavi za ismijavanje u toku fešte i karnevala, koji ponegdje zovu i kirbaj, ili panađur... jer, naši su junaci nerijetko dospijevali i prijeko... Moram zapisati, ne pokušavam se šaliti sa ozbiljnim stvarima niti podsmijevati epici i tradiciji. Čudo je to ispred kojega se ne umijem načuditi...
* * *
Dakle, od onih sam koji su svjesni kako duguju i epskim junacima i Husniji Topiću za slike na kojima je, za mene: cijela ta epska zavrzlama riješena estetskim sredstvima i na slikarski način. Naši junaci su lijepi i stasiti. Njihovi konji – dorati, đogati, malini, mrkovi, šarini, bedevije razno-razne, prekrasni su, mada me neprekidno nekakva sumnjičavost izjeda kako je to sve moguće: konje treba hraniti i timariti, odijela i košulje prati i presvlačiti, a sjajno oružje čistiti, a oni samo piju li piju dok se podnapiju i tek pijani odlučuju krenuti u te svoje pohode i bojeve, a od silna imetka i imanja, majke im u bijelim kulama peku tanke brašnjenice za put i oni odlaze ratovati i pobjeđivati jedući te svoje lepine dok danima i danima putuju...
E, jest nam ta epika nerealna, što jest – jest! Pa, skoro, nemoguća i neodrživa! Ili, uistinu, valja priznati: Nije to bilo lahko, ljudi moji! Naprotiv! Mada, i nauka će priznat, epska slika Hrnjica, Tala Ličanina i Mustajbega Ličkog – stvarnija je od slike povijesnih tokova koju je nauka imenom historija stvarala! Zašto? Zato što je epsku sliku kao kolektivno umjetničko djelo na svoju potrebu, sliku i priliku stvarao cijeli jedan narod! A povijest, historiju, pisala tek grupa, obavezno ideologiziranih, politički opredijeljenih naučnika na strani pobjednika! Martin Hajdeger i povelika grupa naučnika daju zapravo epici, više nego historiji! Eh, sad, ako je ta slika malo trunjava, nije hrđavo o tome razmišljati i razgovarati...
To je mjesto, na kojem uviđamo da je i ljudski i slikarski, dakle humanistički i umjetnički – slikar Husnija Topić sasvim upravu. On se, spram epskih likova odnosi kao spram dijela tradicije koju baštinimo i koja svjedoči o našem kontinitetu do u ovaj čas, a na njegovim slikama definitvno i do Sudnjega dana. Husnija Topić je vitalistički, životno dakle i umjetnički zaokupljen epskim likovima i njihovim umjetničkim transponovanjem od događanja epske pjesme do svoje slike – koja se događa sada.
U tom složenom procesu, slikar Husnija Topić, dijelom se ponaša kao kolektivni umjetnik – tj. kao sam narod koji je te likove stvarao u epskoj pjesmi. Taj odnos je dijelom, autističan. Husnija Topić kao tvorac – kao slikar tih likova, koristi tzv. tvoračko svjetlo koje obasjava i tako: izolira – samo ono što on kao slikar vidi. Razumije se, odsustvo svjetla je u istoj funkciji: ono što se ne vidi to je duboka tmica, to su patina, memla i plijesan koje napadaju papir, čas žuto-smeđe, čas zelene boje, papir je pogužvan i tek ovlaš ispravljen, kao hrapavim dlanom na koljenu, pismo se na tom papiru više ne vidi, a možda je upravo to parče bilo ispod ruke i pera Mustajbega Ličkog koji od Hrnjica traži pomoć! No, izgužvanost papira je tekstura slike koja podsjeća na reljef Bosne, na njezine staze i bogaze, brda i planine, klisure i proplanke... To su stvari koje je Husnija Topić rješava slikarski izvanredno, uspješno i kvalitetno.
|