|
Naprimjer, uopc'e ne znam niti jednoga Boshnjaka koji se nec'e, ne bez ponosa, osmjehnuti na pominjanje epskih junaka: Muje Hrnjice i brata mu gojenog Halila, Tale Lichanina ili Budaline Tala, Tala od Orashca sa drenovom topuzinom u koju je zakovano dvanaest hiljada eksera, Mustajbega Lichkog i njegovih pisama... Ali, priznajem, uopc'e ne razumijem: kako ih gledati kao pozitivne likove kad su neprekidno pili vino i pivo – a to je haram. Ochigledno, i nerijetko, iz puke obijesti – ishli su i napadali ljude i pljachkali njihova imanja, gledali sebi c'ara i shic'ara, otimali im sestre i zhene, bogami: sluzhili se prljavshtinama najgore vrste i lukavostima koje im ne mogu sluzhiti na chast, izazivali ratove i sukobe, ostavljali iza sebe mrtve i ozhaloshc'ene, opustoshene i spaljene kuc'e, imanja i naselja... ali, onda, u nevjerojatnom trenutku i na nevjerojatan nachin postajali pravi vitezovi! Sve to, nevjerojatno je do mjere, na kojoj se namec'e pitanje: kako da to narod gleda kao svoje blago, izuzev ako to nije tek epski balans tragedije koju su/smo svi prezhivljavali na ovome prostoru?!
* * *
Eh, onda, onda se ta epika kao osnova ali i potka nashe svekolike tradicije javi i kao umjetnichka inspiracija i dodje u drame, priche, filmove ili na slike, npr. Husnije Topic'a. I mi vidimo, lijepe konje i stasite junake, bijele kule i svijetlo oruzhje, pred nama su akteri o kojima znamo, a u nama se razmotavaju i odmotavaju priche i dogadjaji i mi smo kao opijeni njihovom slavom i junashtvom, mada nije jednostavno razabrati o chemu je rijech.
* * *
Zato nam se i chini, da je umjetnost prostor/vrijeme u kojem je moguc'e prikazati neke stvari i na drugi nachin, jer su dugo i sporo fermentirale u najrazlichitijim varijacijama nashega vidjenja i dozhivljaja svijeta, sopstvenih zhivota i proshlosti, i sada deriviraju u nishta manje prihvatljivu i opojnu sliku o nama samima. U jednom trenutku, oni su morali da se tek po kratkom postupku osvete za uchinjenu nepravdu, a sada kada je sve to tako daleko, mogu doc'i i da nam se dopadnu kao oni koji su nam chuvali junachki obraz i epsku svijest o nama, obezbjedjujuc'i nam tako za opstanak neophodan znachaj i znachenje.
U samoj epici, zanimljivo je njihovo junashtvo, koje se dogadja nakon dugog i upornog ljencharenja i opijanja vinom i pivom. Niko od njih ne sije razh, jecham, pshenicu bjelicu, chak ni kukuruz, ni krompir, ni repu... Oni su samo junaci. To je njihova sudbina. Kako su mogli tako pijani ishta chiniti osim valjati se kao prasci i muchiti svoje slavne konje?! Meni je davno izgledalo, kako je lik Budaline Tale – Tale Lichanina, ili Tale od Orashca – shto zvuchi poprilichno plemic'ki, upravo, kao stvoren, da topuzinom osvjeshc'uje pijane kabadahije u najrazlichitijim prilikama, a nashu epsku tradiciju svodi na mjeru stvarnoga i nashe gluposti, te tu epiku u sushtini dokida kao vidjenje i pogled unatrag izuzev kao kuriozum. Medjutim, poznajem chovjeka koji je magistrirao na epskom liku Tala Lichanina kao na nekoj cirkusantskoj i vasherskoj pojavi za ismijavanje u toku feshte i karnevala, koji ponegdje zovu i kirbaj, ili panadjur... jer, nashi su junaci nerijetko dospijevali i prijeko... Moram zapisati, ne pokushavam se shaliti sa ozbiljnim stvarima niti podsmijevati epici i tradiciji. Chudo je to ispred kojega se ne umijem nachuditi...
* * *
Dakle, od onih sam koji su svjesni kako duguju i epskim junacima i Husniji Topic'u za slike na kojima je, za mene: cijela ta epska zavrzlama rijeshena estetskim sredstvima i na slikarski nachin. Nashi junaci su lijepi i stasiti. Njihovi konji – dorati, djogati, malini, mrkovi, sharini, bedevije razno-razne, prekrasni su, mada me neprekidno nekakva sumnjichavost izjeda kako je to sve moguc'e: konje treba hraniti i timariti, odijela i koshulje prati i presvlachiti, a sjajno oruzhje chistiti, a oni samo piju li piju dok se podnapiju i tek pijani odluchuju krenuti u te svoje pohode i bojeve, a od silna imetka i imanja, majke im u bijelim kulama peku tanke brashnjenice za put i oni odlaze ratovati i pobjedjivati jeduc'i te svoje lepine dok danima i danima putuju...
E, jest nam ta epika nerealna, shto jest – jest! Pa, skoro, nemoguc'a i neodrzhiva! Ili, uistinu, valja priznati: Nije to bilo lahko, ljudi moji! Naprotiv! Mada, i nauka c'e priznat, epska slika Hrnjica, Tala Lichanina i Mustajbega Lichkog – stvarnija je od slike povijesnih tokova koju je nauka imenom historija stvarala! Zashto? Zato shto je epsku sliku kao kolektivno umjetnichko djelo na svoju potrebu, sliku i priliku stvarao cijeli jedan narod! A povijest, historiju, pisala tek grupa, obavezno ideologiziranih, politichki opredijeljenih nauchnika na strani pobjednika! Martin Hajdeger i povelika grupa nauchnika daju zapravo epici, vishe nego historiji! Eh, sad, ako je ta slika malo trunjava, nije hrdjavo o tome razmishljati i razgovarati...
To je mjesto, na kojem uvidjamo da je i ljudski i slikarski, dakle humanistichki i umjetnichki – slikar Husnija Topic' sasvim upravu. On se, spram epskih likova odnosi kao spram dijela tradicije koju bashtinimo i koja svjedochi o nashem kontinitetu do u ovaj chas, a na njegovim slikama definitvno i do Sudnjega dana. Husnija Topic' je vitalistichki, zhivotno dakle i umjetnichki zaokupljen epskim likovima i njihovim umjetnichkim transponovanjem od dogadjanja epske pjesme do svoje slike – koja se dogadja sada.
U tom slozhenom procesu, slikar Husnija Topic', dijelom se ponasha kao kolektivni umjetnik – tj. kao sam narod koji je te likove stvarao u epskoj pjesmi. Taj odnos je dijelom, autistichan. Husnija Topic' kao tvorac – kao slikar tih likova, koristi tzv. tvorachko svjetlo koje obasjava i tako: izolira – samo ono shto on kao slikar vidi. Razumije se, odsustvo svjetla je u istoj funkciji: ono shto se ne vidi to je duboka tmica, to su patina, memla i plijesan koje napadaju papir, chas zhuto-smedje, chas zelene boje, papir je poguzhvan i tek ovlash ispravljen, kao hrapavim dlanom na koljenu, pismo se na tom papiru vishe ne vidi, a mozhda je upravo to parche bilo ispod ruke i pera Mustajbega Lichkog koji od Hrnjica trazhi pomoc'! No, izguzhvanost papira je tekstura slike koja podsjec'a na reljef Bosne, na njezine staze i bogaze, brda i planine, klisure i proplanke... To su stvari koje je Husnija Topic' rjeshava slikarski izvanredno, uspjeshno i kvalitetno.
|