|
U nas, burazeru, nije bilo tako. Znalo se da je predsjednik – Predsjednik, sa debelim, velikim P. Ako se shushkalo da je nash shef drzhave volio zhensko, komentarisali smo kako je to dobro, jer je, ochigledno, josh u mushkoj snazi, znachi branic'e nas mushki. Ako bi neshto obec'ao pa se to nije ostvarilo, krivilo smo ”male predsjednichic'e”, lopuzhe u donjem dijelu vladajuc'e piramide, jer predsjednik ne mozhe da slazhe. Kome je padalo na pamet da se od Njega trazhi zakletvu u ime Boga kako je govorio istinu, kako su to podmetnuli jadnom Klintonu koji se krivo zakleo samo da ne bi priznao zheni svoj grijeh, a ne narodu koji ipak nije masovno protiv shvalerancije, makar i predsjednichke. Neki kazhu da je to u nas bilo zbog straha. Ako kritikujesh Njega ode u prdekanu, odnosno zatvor. E, pa nije! Jer postoji rijech strahoposhtovanje. A svako poshtovanje pomijeshano je sa strahom. Eto – tobe ja rabbi – i Allaha poshtujemo zbog straha od Dzhehennema. Da nije prijetnje paklenih ognjeva zar bi bilo toliko bezuslovnog poshtovanja? Chovjek je chovjek, treba mu priprijetiti barem malim prstom pa da osjeti poshtovanje.
Pa dalje, kako su americhke financijske kontrole sa silnim rachunarima dozvolile da nekoliko vrhunskih bogatasha, istaknutih poslovnih ljudi i finansijera, koji su godishnje primali zarade i preko sto miliona dolara, uz to nezakonito prigrabe dodatne milione dolara? Ne rushe li te malverzacije chitav sistem? Kuda to vodi?
Kako to da se sada galami i zapomazhe kako c'e za shest godina Socijalno osiguranje i Zdravstveno osiguranje ”Health Care” doc'i pod stechaj, odnosno bankrotirati jer nec'e biti novaca da se podmire ti troshkovi. Vec' cijelu deceniju stizhu upozorenja da c'e od 2010. godine pa nadalje pocheti pristizati za penziju novorodjenchad iz perioda ”baby booma”. To je vrijeme izmedju 1940. i 1950. godine, kada je milion ratnika odlazilo na bojishta, da bi se vratilo u Ameriku po zavrshetku sukoba. Gladni ljubavi bacili su se kao ludi u krevete zhena, a iz te ludosti, zna se, masovno se radjaju pametna djeca. Te ondashnje bebe c'e, medjutim, 2015. imati preko shezdeset pet godina. Za njihove penzije bic'e neophodno obezbijediti ihihiii... milijardi dolara svakih deset narednih godina, plus troshkovi lijechenja starih ljudi. Odnosno 8 triliona milijardi, iliti osam hiljada milijardi zelenih novchanica u narednih 7 decenija. A prema sadashnjim prorachunima tih novaca, bez obzira na ogromnu snagu SAD, jednostavno – nec'e biti? Jer drzhava se sve vishe zaduzhuje, rastu i ratni troshkovi. Kakva je to lohotna zemlja, pitam se, koja c'e bankrotirati na takvim sitnicama kao shto su mirovine i lijechenje ostarjelih, djuturum – bolesnika???
Naprijed, utvrdjenom trasom
Tako se moja malenkost pochesto zabrine za sudbinu diva – Amerike. Kako i nec'u kad me salijec'u sve samim crnim ciframa. Te debalans u trgovini sa inostranstvom blizhi se vrijednosti od 500 milijardi dolara godishnje, shto c'e rec'i da se toliko vishe uvozi roba nego shto se izvozi. Te da se negativa drzhavnog budzheta takodje blizhi iznosu od tih istih 500 milijardi. Te da se godishnji troshkovi za naoruzhanje i vojsku isto tako penju prema 500 milijardi. Te da je u SAD oko 43 miliona gradjana bez ikakvog zdravstvenog osiguranja, a da se oni pokriju Medikerom trebalo bi najmanje godishnje ihihiii... miljardi dolara. Te da se zbog smanjenih prihoda drzhava i gradova ukidaju shkole, zatvaraju chak i zatvori, skrac'uju finansiranja komunalnih potreba itd, itd... Da vam pravo kazhem ponekad mi ova silna zemlja lichi na staru, parnu lokomotive, sa koje, kad malo zabrza uzastranu, frcaju zheljezni komadi s obje strane pruge. Sve sebi shapuc'em: ako ovako potjera, ostac'u ja i meni slichni bez Social Security Income – odnosno socijalne penzije i pride bez zdravstvenog osiguranja.
* * *
Onda mi dodje do ruke jedna statistika koja govori o nevjerovatnoj snazi zemlje u kojoj smo se obreli, a bogme odomac'ili i razbashkarili.
U njoj zhivi preko 290 miliona stanovnika. S tim shto svake godine dobija josh koji milion, shto od radjanja shto od novih, zakonitih i nezakonitih imigranata. Bruto nacionalni proizvod u jednoj godini iznosi fantastichnih 10.500 milijardi (cifrom: 10.500.000.000.000 dolara). Godishnji dohodak po jednom stanovniku penje se na 31.000 dolara. Prosjechni godishnji prihod prosjechne chetverochlane porodice je 64.000 dolara.
Mnogi pokazatelji govore da su SAD najmoc'nija sila svijeta u njegovoj istoriji. Ona ima najvishe novaca i diriguje finansijama svijeta. Ona ima najrazvijeniju nauku, najsavrsheniju tehniku i tehnologiju, najvishe nobelovaca, najvec'i politichki, kulturni, zabavni i ekonomski uticaj na zemljinoj lopti. Njena materijalna snaga je dvostruko jacha od razvijenog Japana. U nju se investira trec'ina svih investicionih sredstava svijeta. Izdaci za vojsku i naoruzhanje u ovoj godini prec'i c'e sumu od 400 milijardi. Njena izdvajanja za tu oblast vec'a su nego shest ostalih zemalja svijeta koje se po snazi rangiraju odmah iza Amerike (Francuska, Engleska, Njemachka, Italija, Kina, Rusija). Zbog toga je u savrshenstvu naoruzhanja apsolutno prva i njena spremnost i oruzhana snaga se stalno povec'aju u odnosu na konkurente. U vojne nauchno istrazhivachke zahvate Amerika ulazhe vishe sredstava nego Engleska i Njemachka zajedno u cijele svoje obrane. Samo za zdravstvo godishnje se troshi oko 1.500 milijardi! I tako dalje, i tako dalje.
Mozhda c'ete rec'i da sam prevrtljive c'udi. Jer priznajem da sam nakon tih saznanja izokrenuo svoje mishljenje o cjelokupnom stanju u Americi. Napisah kako mi ponekad lichi na lohotnu dashcharu koja c'e se svakog trenutka sorgati. Novo mishljenje glasi: SAD su superslozhena mashinerija, sa hiljadama poluga, sharafa, tochkova i tochkic'a, koji se zahuktalo obrc'u i klize po kruzhnicama, spiralama, vertikalama i horizontalama. Uistinu se ponekad uchini da c'e se sve raspasti od ubrzanja i dinamichkih sila. Ali taj stroj stalno ide naprijed, sve brzhe i sigurnije, unaprijed trasiranim kolosijekom kojem se ne vidi kraj.
Rezultanta raznorodnih sila
Sve te trzavice i svadje oko predsjednika i sa predsjednikom, oko pitanja ko je bolji i korisniji za SAD: Demokrate ili Republikanci, oko problema da li dozvoliti da se u drzhavnoj zakletvi pominje Bog ili ne, oko zabrane abortusa i brakova gejeva, oko problema da li c'e smanjene poreza vishe koristi bogatim nego siromashnim.., o velikoj dilemi da li je trebalo ic'i u rat sa Sadamom ili ne, da li se moglo uraditi neshto efikasnije da se sprijechi teroristichki napad na zemlju.., sve to u konachnoj varijanti vishe koriste americhkom sustavu nego shto mu shtete. Jer kada se svadjaju Republikanci i Demokrate vi stichete dojam da c'e se, promjenom partije na vlasti, iz temelja mijenjati Amerika i zhivot u njoj. Ali u SAD je dozvoljeno sve i svakog kritikovati pa i besposhtedno napadati, samo ne da se diraju temelji kapitalistichkog sistema zasnovanog na slobodnom trzhishtu, konkurenciji i slobodi lichnosti.
Otishao je Klinton, doshao je Bush. Vi mislite da sve promijenilo naglavachke. Ali razmishljajte malo dublje pa c'ete zakljuchiti da je u kolazhu razlika Bushove Administracije najvec'i dio ostao isti kao kod Klintonove. Ako kojim sluchajem Dzhon Keri smijeni Busha na prijestolju SAD – nec'e se dogoditi neke spektakularne promjene. Bic'e renoviranja, adaptacija i krpljenja, ali zgrada samobitnosti americhkog sistema i politike bic'e pomno chuvana i sachuvana.
Iako se ponekad chini da, u javnim raspravama, svaka grupa vuche na svoju stranu, politichka i duhovna mashinerija SAD uvijek drzhi isti pravac. Chuli ste za matematichki izraz ”rezultanta raznorodnih sila”. Slikovito recheno to je kada, recimo, shestorica ljudi pokushavaju da konopcima vezanim za kroshnju svale na zemlju narezano stablo. Jedni vuku na desnu, drugi na lijevu stranu. Stablo medjutim ne pada ni lijevo ni desno, vec' pravo izmedju tegljacha, premda se strahovalo da nekog od njih mozhe lupiti po glavi. Tako i u Americi. Bez obzira na djelovanja hiljada raznorodnih i raznosmjernih sila, kretanje se uvijek odvija prema naprijed. Uz stalno povec'avanje odgovornosti rukovodjenja zemljom i svim njezinim sektorima.
Americhka drushtveno-politichka i duhovna scena trese od Kolumba na ovamo...
Vec' chetiri vijeka trese se cijeli americhki kontinent.
Ali iz te treshnje ne radjaju se majushni mishevi. Iz nje pomalja sve vec'i i sve jachi dzhin.
* * *
Nedavno osvanu prvi, topli, ovogodishnji aprilski dan. Izadjoh u dvorishte iza nasheg bildinga u community Bensenville. Izvalih se u platnenu stolicu na rasklapanje i pocheh, ogrijan zlatom chikashkog sunca, srkati pravu tursku kahvu. Oko mene skakuc'u majushne vjeverice, ochigledno rodjene tek proshle godine. Vec' drugu godinu ne vidim onu pogrbljenu starku, koja mi je dugo krala breskve sa oblizhnjeg stabla, skakala sa kroshnje na garazhu i tamo ih grickala. Povremeno bi pljucnula prema neki, izbacujuc'i dijelove kore. Kao da mi se ruga: Ti si ovdje doshljo, tek sedmu godinu, a moji preci su u SAD vec' milionima godina.
Rekoh sebi: Sjedi i uzhivaj. Shta razbijash glavu o tome shta je dobro a shta nije dobro u Americi. Jeste da se Administraciji i Bushu mozhe toliko toga prigovoriti. Zashto je ishao u rat sa Irakom ako bash nije morao? Zashto je dozvolio torture nad irachkim zarobljenicima? Zashto u ime demokratije uskrac'uje sva prava ”zlim momcima” – teroristima zatochenima na Gvantanamu. Zashto, zashto, zashto..?
Onda se sjetim koliko sam bio radostan kada sam chuo da su Amerikanci poveli napad avionima na srpske agresore u BiH. Vikao sam u sebi iz sveg glasa: Zhivjela Amerika! Zhivio Klinton.
Pa sam opet bio ushic'en kada je krenuo napad na Miloshevic'a. Koji bi i danas sjedio na prvoj stolici u Beogradu, umjesto u Hagu, da nije bilo Amerike. Da li to pravdu dijelim na dvoje: onu koja odgovara meni i koja mi ne odgovara. Nisam. Jesam. Nisam. Jesam... ???
Mozhda bi trebalo poslushati savjet rahmetli Safeta Spahic'a koji mi je uvijek savjetovao: Mugda, mani se politike. Ona uvijek vuche zlu i uvijek lazhe. Cigar zapali, ochi izvali, nek ochi vide kud dim idide!
Pa zakljuchih: Mani se politike! Udo si se vanj tako. Iz grdnog fukararluka stigao bez ikakvog miraza u ovaj americhki rahatluk. Chim si sletio na O’Hare dadoshe ti socijalnu penziju, iako nisi ulozhio ni centa u penzioni fond SAD. Chek stizhe svakog prvog u mjesecu, tachno kao shvajcarska zheljeznichka vekerica.
Sada na ushtirkanoj, bijeloj kao snijeg koshulji Amerike, trazhish crne flekice. Te ovo ti valja, te ovo ne valja.
Da prostish: zaprdivash!
Udarash po ruci hraniteljici! Kud c'e ti dusha, grijeshniche?!
* * *
Zapalih cigar, dunuh plavichasti nikotinski dim, gledam ochima kud ide.
A on se gusto mota oko mene, jer hava je, tog jutra kao iz inata, u Chikagu – inache prozvanom ”windy town” odnosno ”grad vjetrova” – mirna, ni c'uha povjetarca. U toj plavoj sumaglici kao da ne razlikujem dobro od zla.
Slike i prizori su rasuti, rasplinuti. Ne naziru se dobro ni sredine ni rubovi. Teshko je odvojiti Meleka od Shejtana.
Josh jedan dokaz da je savrshenstvo chovjeka ogranicheno hiljadu i jednom falinkom!
Ludovanja i strahovanja proljetnih behara
Da vam pravo napishem vishe ne znam da li me je proshlo ili nije proshlo vrijeme bilo kakvih ludovanja. Pogotovo proljetnih, kada se chovjeku – kako napisa Shantic' u svojoj ”Emini” – zavrti bururet u glavi. Pa bi prevrc'o ono shto je gore da bude dole i obratno. Pogotovo izludi u Chikagu kad nakon skoro pet mjeseci minus temperatura, debelih snjegova, tankih poledica i takodje ludih vjetrova, zimskih kaputa i debelih podgac'a, odjednom grane varljivo aprilsko sunce. Kad behari pomole tek novorodjenje, uzmirisane glavice, ptice horski zacvrkuc'u u ljubavnom zanosu, a travnjaci preko noc'i zazelene njezhnim bojama radjanja novog zhivota.
Feludzha u stomaku
Ako kazhem da sam se uistinu uzludio, malo se nasmijem samom sebi, a bojim se da c'e te vi prsnuti u smijeh. Jer nalazim se u zhivotnoj dobi kada ponajvishe ludim zbog shake lijekova i aspirina koje ispijam od zore do mraka. Nisam kriv ja, rahmeta mi majke Zibe, vec' ova savrshena americhka medicina koja te, ako imash zdravstveno osiguranje, vreba iza svake c'oshe. A moja porodica ima puno osiguranje, bez obzira shto ovamo nismo radili ni dana do dolaska, bez obzira shto preko 40 miliona Amerikanaca nema nikakvo osiguranje, pa hajde reci da SAD nisu dobra i merhametli drzhava. Ta nas medicina kljuka lijekovima kao shto c'urke zbog tovljenja kljukaju pred Thanksgiving Day, odnosno americhki Dan zahvalnosti, u kojem na oltar ljudske zahvalnosti Bogu polozhi svoje zhivinske glave na gurmanske katilske panjeve barem 50 miliona c'urki. Ta medicina uzvikuje: Ha, tu sam te cheko! Evo tebi lijek svih lijekova za tvoje bolesti!
Pa mi nadjoshe povishen krvni pritisak i propisashe Terazosin 5 miligrama. Kazhu da na srec'u u isto vrijeme taj ”drag”, kako Amerikanci kazhu za lijek, ublazhava i nezgode sa prostatom. Onda mi pregledashe krv i uzviknushe: Ha, imate podosta onog shtetnog kolesterola! Pa mi propisashe Leskol XL, 80 miligrama. Onda me uhvati za gushu aritmija srca, dva mjeseca bije ono junachki k’o u Muse Kesedzhije, i do 170 otkucaja u minuti. Pa me opet saletishe: Ha, evo vama Toprol, 75 miligrama. Utjeshi me vijest da je i britanski premijer Bler takodje dobio aritmiju, valjda zbog Iraka, pa zakljuchih ta je to bolest ”visokog drushtva”. Zatim mi otkrishe, da prostite, uvec'anu prostatu, pa mi tutnushe Proskar 50 miligrama. Onda od svih tih lijekova pocheshe da me muche stomak i crijeva. Ali i tu mi nadjoshe iladzha: Ha, evo vama Avodart, 50 miligrama, dobro djeluje na funkciju crijeva. Pa tako sada u mojoj utrobi vode borbu lijekovi za ublazhavanje bolesti i onaj usamljeni jadnik Avodart shto djeluje protiv tih lijekova. Osjec'am da u mom cetru plamti okrshaj dvije suprotstavljene strane, slichan onom u irachkoj Feludzhi. Uz to rekoshe kako nije loshe malo razrijediti krv, da se ne zapushe krvni sudovi poput stare kanalizacije. Uzmite vi svakog dana jedan obichni Aspirin, 350 miligrama. I dodadoshe kako nije loshe da svaki dan progutam po jednu kapsulu multivitamina i multiminerala zvuchnog imena ”Centrum Silver, od A do Zink” pa c'u se osjec'ati maltene kao mladic' od 18 godina. Tako ja pochnem ranom zorom sa medikamentima pa guram do deset uveche, plashec'i se da c'u preseliti na Ahiret ako sluchajno zaboravim jedan dan da progutam propisane doze.
Medjutim uz sve to ipak ludujem uz proljetne behare, pa se vi smijite kolikom vam dusha hoc'e. Mislim da je za sve kriv onaj ”Centrum Silver – od A do Zink”, shto slobodno prevodim sa: ”Srebreni Centarfor – trchi od shesnaesterca do shesnaesterca”. Taj naziv sam po sebi govori da se nije shaliti s tim eliksirom zdravlja i mladosti. Mene od njega stvarno zahvate ludovanja. Ali zar Grk Zorba nije rekao svome poslodavcu: Chovjeche, treba biti malo lud da bi bio srec'an!
Podneblje bez klime
Najprije, medjutim, da malo prodiskutujemo o tome shta podrazumijevamo kad kazhemo proljec'e. Mozhete me optuzhiti za lokalpatriotizam koliko vam drago, ali po mom najdubljem uvjerenju, koje se bazira na dokazima vjekovnog iskustva, sve tipichne karakteristike tog blagotvornog godishnjeg doba ushle su u enciklopedije svijeta uzimanjem karakteristika budjenja prirode u mom Mostaru, Gradu Sunca na Neretvi. U kojem kako zapisa Andric' – chovjeka ne bude zvukovi vec' svjetlost. U njemu snijeg malo bolje napada jednom u pet godina a zhiva se spushta ispod nishtice mozhda samo pet ili najvishe desetak dana od novembra do kraja februara.
Vec' sredinom februara rumenkasto probeharaju bajami, odnosno bademi. Onda dolaze shljive bijelih latica poput haljina nevjesta na vjenchanju. Pa treshnje takodje snjezhno – bijelih behara sa tamno – crvenkastim tuchkovima. Pa kajsije, ne zna se da li vishe bijelih ili vishe rumenkastih grozdovo behara. Dolina Sunca pretvori se tada u ogromnu kristalnu vaznu punu sharenila i mirisa. To beharanje traje cijeli mart pa do kraja aprila. Sunce je stalno prisutno, chak i kada ima oblaka osjec'ate da prosijava i grije cijelo tijelo a i dushu. Danima i danima ta sunchana kotlina luduje u bojama, mirisima i od ljepote pijanim razdraganostima juzhnog podneblja.
U Chikagu, koji je inache na zemljinoj lopti juzhnije od Mostara, negdje u aprilu dugu fazu leda iznenada smijene dva-tri neobichno topla dana. Onda jedno jutro vidim zelene rese na velikim stablima oko nasheg bildinga. Vec' uveche one razlistaju. Sutradan ranom zorom bijeli i rumenkasti cvijetni pupoljci na shljivama i breskvi uz fasadu nashe zgrade. A pred noc' sve se latice shiroko rastvorile nebu. Na oblizhnjoj Zhaklin aveniji takodje propupale kroshnje stabala kojim ni dan danas ne znam naziva. Onda uveche, sva ta stabla se okite beharom. Trajalo je to tri dana, pa odjednom behar se otruni, zamijenishe ga listovi, proljec'e potraja samo par dana. Kad ono sa sjevera, sa Pola, bez najave stigoshe talasi ledenog zraka. Toplina varljivog dashka proljec'a ustuknu pred naletom zaostale zime. Kada ponovo granu sunce, vec' je stiglo ljeto.
Pricha mi jedan Sarajlija ovakvu zgodu: Zvao ga neki dan prijatelj iz Bosne i pitao: Kakva je, bogati, u vas klima? Ma kakva klima, kakvi li bakrachi – odgovori mu upitani. U Chikagu nema nikako klime. Zimi zima sve do minus trideset celzijusovih, na vjetru i chetrdeset pet. Proljec'e proleti poput meteora, a ljeti zhega i sparina, pride jata komaraca, da te Bog sachuva!
Slazhem se dokraja: Chikago uistinu nikako nema klime.
Konj otkaso, uzengija ostala
Ovdje pochinje pravi dio priche o proljetnim ludorijama. Zapitkivao sam chesto nashe zemljake, koji dugo zhive u SAD: da li im se barem ponekad pogled zalijepi za koju zhenu u prolazu – vanj taku ljepoticu? Da pravo kazhem za ovih mojih deset godina nisam ni jednom stao kao ukopan da bih se divio izuzetnoj privlachnosti barem jedne od pripadnica Evinog iliti Havinog roda. A u nashoj BiH kad izadjesh na korzo u Sarajevu, Banjaluci, Mostaru ili chak nekim od malih mjesta kao shto su Stolac, Chapljina, Trebinje odnosno Vishegrad ili Focha, chovjeku prosto iskachu zglobovi iz kichme na vratu okrec'uc'i pogled chas lijevo chas desno. I uzdishuc'i: Ja ljepote! Allahu dragu, koja ih mater rodi? Ludovanju nigdje kraja nema!
Uzvratishe mi kako ih nema ni izdaleka koliko bi ih moralo biti lijepih u gradu od 8,5 miliona stanovnika. Ali, dodaju, treba otic'i iz saberba u Dauntaun, iz predgradja u centar velegrada. Tamo se, na gosposnim avenijama i u gosposnim lokalima, mozhe vidjeti shto na drugim mjestima ne mozhe. E pa shta c'e mi velegrad u kojem se ljepota vidi samo u izlozima njegovog centra, a u nas paradira na sve strane, ko ponuda na mostarskoj pijaci Tepi!
Prvog toplijeg aprilskog dana, kada je ove godine u Chikagu barem zamirisalo proljec'e, krenusmo ja i komshija Jovo avenijom Zhaklin da malo protegnemo mishic'e. Mene hrvatski bojovnici Herceg Bosne protjerali iz Mostara u hrvatska Brela, njega prognali vojaci Republike Hrvatske iz Hrvatske Krajine u Apatin, Vojvodina. Po obichaju smo sami na toj dzhadi, jer u ovom velegradu, u saberbu, prije c'esh sresti podzemnu krticu na ulici nego zhiva chovjeka. Kad ipak vidimo u daljini kako nam sa druge strane trotoarom ide u susret zhensko. Gledajuc'i izdaleka uchini nam se mladjano i lijepo. Hajde, shapuc'emo, mozhda nam se posrec'i da najzad vidimo izbliza Amerikanku ljepoticu. Kad ona, chim nam se priblizhi na stotinjak metara, skrenu udesno na asfalt i napravi oko nas kao oko gube shiroki luk, prechnika barem pedesetak metara. Vidi belaja, nec'esh ni ovog puta! Mora da i ona gleda TV filmove o serijskim ubicama, pa se zhenska glava prepala bliskog susreta s nama.
Tako nam se izjalovi jedinstvena shansa da najzad izbliza barem sejirimo u zhenskoj ljepoti.
Na jednom od sedmichnih sastanaka grupe nashih seniora u Bosansko-americhkom zajednichkom centru povedosmo razgovor o toj temi zhenske ljepote u Chikagu. Pitam ih ja da li oni barem pokatkad ocharani zastanu da vide izuzetno privlachno zhensko. Svi su u dobro zreloj zhivotnoj dobi, ljudi od iskustva, pa njihova vidjenja treba poshtovati. Oni se smijulje, nije im, vidi se, mrska ta tema, premda su im gotovo svima konji otkasali, ostale su samo uzengije.
Tu izreku sam chuo od mog oca Muje Karabega i tetka Shefkije Raljevic'a, nekadashnjeg doktora matematike i profesora na Sarajevskom univerzitetu. Vozim ih ja prije nekih dvadeset pet godina u mojoj ”ladi” Titovom ulicom u Mostaru. Ja za volanom, oni na zadnjem sjedishtu. Kad plochnikom uz robnu kuc'u Razvitak koracha zhensko u mini suknjici, nema mushke glave koja nije zastala pa je mjeri pogledom. Ide ona – ide ulica. I ja se zabuljio na tu stranu, dok Mujo ne viknu iz sveg glasa: Pazi, sine, bandera! Ja u zadnji tren savih volan ulijevo, inache bih uistinu lupio u elektrichnu banderu na ivichnjaku plochnika. Kad nastavih vozhnju ugledah u retrovizoru Muju i Shefkiju kako krive vratove gledajuc'i kroz zadnje staklo onu mini – suknjicu. ”Ma evo shto ja, mladji vishe od dvadeset godina od vas, gledam onu naletnicu. Ali shta c'e vama to?” ”E, moj sine! Konj otkaso, ali uzengija ostala!” Shto mu u prevodu znachi: ne mozhe se vishe, zbog nagomilanih godina, uskochiti u sedlo, ali ostala zhelja za jahanjem.
|