|
Dragi nash Hamica,
Uvijek je teshko nac'i prave rijechi kada se posljednji put oprashta prijatelj od prijatelja. Njih zapravo i nema, one ostaju prekrivene nashim emocijama htjeli mi to priznati ili ne, jer svako od nas osjec'a bol od onoga shto vidi i strah od onoga shto ga cheka.
Iako svjesni tezhine tvoje bolesti i saznanja da je smrt jekin, sigurno saznanje, jedino zashto znamo da c'e nas stic'i, ipak je uvijek iznenadjenje kad odlazi neko drag. A ti si uistinu bio drag svima onima koji su te poznavali, s tobom radili ili druzhili. Svojim studentima i kolegama profesorima uvijek si imao poneshto dobronamjerno rec'i i na nauchnom i na ljudskom planu. Tako je bilo sve do tvog preseljenja sa ovoga svijeta, u Makov svijet kupacha i plivacha na Bregavi, bola i neprebola na Radimlji, ruka i muka u kolu, izgubljenih staza na kapijama grada gdje dazhd vjechito pada, u borje i mramorje chija stoljec'a niko ne izbroji, u svijet Gorchina i Kosare koji se i danas trazhe na zemlji koja je smrtnim sjemenom posijala, ali gdje smrt nije kraj, jer smrti zapravo i nema. I nema smrti za prijatelja dok zhive njegovi prijatelji i njegova nauchna djela kojima c'e se koristiti drugi. Takva smrt je uvijek novo radjanje sve do Sudnjeg dana. A na Sudnjem danu neka Allah Uzvisheni podari nashem Hamici ”modru rijeku” koja c'e ga uvesti kroz posebna dzhennetska vrata medu skupinu odabranih robova.
Neka je rahmet plemenitoj dushi profesora Muhameda Shatora.
|