|
Dragi naš Hamica,
Uvijek je teško naći prave riječi kada se posljednji put oprašta prijatelj od prijatelja. Njih zapravo i nema, one ostaju prekrivene našim emocijama htjeli mi to priznati ili ne, jer svako od nas osjeća bol od onoga što vidi i strah od onoga što ga čeka.
Iako svjesni težine tvoje bolesti i saznanja da je smrt jekin, sigurno saznanje, jedino zašto znamo da će nas stići, ipak je uvijek iznenađenje kad odlazi neko drag. A ti si uistinu bio drag svima onima koji su te poznavali, s tobom radili ili družili. Svojim studentima i kolegama profesorima uvijek si imao ponešto dobronamjerno reći i na naučnom i na ljudskom planu. Tako je bilo sve do tvog preseljenja sa ovoga svijeta, u Makov svijet kupača i plivača na Bregavi, bola i neprebola na Radimlji, ruka i muka u kolu, izgubljenih staza na kapijama grada gdje dažd vječito pada, u borje i mramorje čija stoljeća niko ne izbroji, u svijet Gorčina i Kosare koji se i danas traže na zemlji koja je smrtnim sjemenom posijala, ali gdje smrt nije kraj, jer smrti zapravo i nema. I nema smrti za prijatelja dok žive njegovi prijatelji i njegova naučna djela kojima će se koristiti drugi. Takva smrt je uvijek novo rađanje sve do Sudnjeg dana. A na Sudnjem danu neka Allah Uzvišeni podari našem Hamici ”modru rijeku” koja će ga uvesti kroz posebna džennetska vrata medu skupinu odabranih robova.
Neka je rahmet plemenitoj duši profesora Muhameda Šatora.
|