|
Djelo i vrijeme
Iseljavanje u Ameriku, koje je počelo ”u malom” 1820-30. godine, a nastavilo se u pedesetim, poznata je tema u norveškoj književnosti. Povezuje se za krizu u poljoprivredi, a kad je izbila industrijska revolucija, 1850. godine, nove mašine i industrijalizacija doveli su do ukidanja nekih zanimanja. Osim toga iseljavali su se i umjetnici, naučnici i ljudi svih profesija kojima nije odgovarala klima u Norveškoj u to vrijeme.6
Za vrijeme Napoleonovih ratova našlo se oko 3000 Norvežana u zatvorima u Engleskoj. Mnogi od njih pridružili su se kvekerima, a neki su se vratili kući kao pristalice te sekte.
Snabdjeveni literaturom koju su dobili u Engleskoj, počeli su ispovijedati svoje tumačenje. Samo se po sebi razumije da su kvekeri došli u sukob sa ”društvom”.
”Poznajemo više slučajeva koji su vođeni protiv kvekera. Sudija im nikada nije davao za pravo. Odbijali su da služe vojnu obavezu, da se zakunu pred sudom i sve što je bilo u vezi sa crkvom.”7
5. jula 1825. napustila je ”Restauracija”8 Stavanger sa 52 osobe. Bilo je to prvo skupno iseljenje u Ameriku.9
”Ovdje ne progone nikoga zbog religije, svak može vjerovati u Boga na onaj način na koji želi...”, napisao je jedan emigrant, 1838.
I naravno, nisu se iseljavali samo kvekeri. Iseljavali su se ljudi koji su željeli bolje uslove života.
U Peer Gyntu naznačena je ”posebnost” porodice. Ekspresivnim znacima. Prvo: Peerova majka ne poziva popa. A kad im uzimaju imanje, naznačen je neki sud koji se ne pojavljuje na sceni. Tako opisani razlog zbog kojeg im oduzimaju kuću i imanje izgleda kao ”neistinit motiv”. Istina, zavijena u ”razlog”.
Ibsen je imao sluha za svoje vrijeme. Februarska revolucija, 1848., dala mu je impulse za prve drame, a dansko-turski rat inspirisao ga je za Branta i Peer Gynta.
Iste godine (1864.), kad je Ibsen napustio Norvešku, Danska je zaratovala sa Njemačkom. Vjerovatno je kriza koja je zahvatila norveško selo bila jedan od razloga što Norveška nije učestvovala u ratu. Bila je to, tada, Unija sa Švedskom.
Ideju o nordijskoj pripadnosti, nordijsku misao u osnovi kulturnog pokušaja približavanja, ”skandinavizam”, Ibsen je prihvatio kao i mnogi drugi pisci koji su, inače, bili pobornici parlamentarizma.10 Ideja se javila od dansko-pruskog rata 1848-49., nije izašla izvan akademskih krugova ni u Švedskoj, ni u Norveškoj. U novom ratu, 1864., ta misao je na probi.
Pokazalo se da je to bila... ideja. Skandinavizam je opjevan u pjesmi, ali nije pokazao očekivanja koja su političari željeli. Puno je njih koji su morali da se pobrinu za svoja imanja i nisu htjeli da idu u rat. Koji je bio dansko-njemački.
Peer Gynt – dvije motivacije zbivanja
Ekspozicija i rasplet su jasni. Ustvari: prva tri čina djeluju kao jedna cjelina. Sve ostalo je piščevo razmišljanje.
Konflikt se dešava na vanjskom i na unutrašnjem planu. Kao dvije motivacije zbivanja koje se dodiruju u jednoj tački na kraju radnje.
U analizi događanja koji su socijalno motivisani, polazim od konflikta. I nalazim ekspoziciju. A ekspozicija je ”bajkovna”.11 Početak je u tekstu, u retrospekciji. U onome što je prethodilo.
Rasmus Gynt je djed. Bogat je. Njegovo imanje je opljačkano. Sin (Jon), odlazi ”trbuhom za kruhom” – u svijet.
U jednoj razvijenoj replici, koja motiviše događanja koja će uslijediti, otkrivam, vraćanjem unazad, slijed radnje.
- ”Šta su ti ostavili rođaci,
- od najboljih dana djeda tvog?
- Gdje su torbaci sa novcem
- iza starog Rasmus Gynta?
- Tvoj je otac njima dao,
- Iskliznulo sve ko pijesak.”
- ”Hvor er skræpene med mynt
- efter gamle Rasmus Gynt?”
Pijanstvo za koje Ose (Peerova majka) optužuje muža, predstavlja posljedicu. Dato je kao slika. A uzroci se čitaju iz konteksta. Sveukupnog, a ne samo iz jedne replike:
- ”Ovdje je postalo pusto i tiho
- Istog dana kad Jon s torbom
- Pođe na put kao prosjak.”
- ”Her blev folktomt og stilt
- samme dag da Jon med skræppen
- tog ivej med kramkarl-skræppen.”
Konflikt je u prikazu suprotnosti, u simboličnom predstavljanju planine Dovre. Slika je sublimacija suprotnih strana koje se javljaju u djelu.”
- ”Det var en tid, jeg aldrig glemmer,
- skønt jeg gik ut deraf med hald.
- Det kostet blod; med dette blod
- gier brev på min persons fordyrelse,
- og peger styrkende imod,
- ............”12
To društvo koje je imalo egoizam za svoju lozinku (Væer seg sev nok ili: budi egoističan), koje je prešutkivalo događanja iz stvarnosti – ”to društvo živjelo je u Kristianiji za vrijeme Karla Johana i čitalo norveški ’Morgenblad’, a u Kopenhagenu oko Kraljevskog novog trga – danski ’Dagbladet’ – to je to društvo koje je otjeralo Ibsena u progonstvo i protiv koga se borio u svojoj produkciji”.13
Druga strana Peer Gynta
- ”Sve će dobiti onaj ko mi pokaže
- S natpisom stub: ovuda vodi put!”
Peer Gynt je priča o postavljanju djela na scenu. O replikama, nezavisnim od teksta, o dodavanju riječi, o kokosovim orasima, o kostimima, o odjeći, o maskiranju, o ”mimi” i ”pantomimi”, o tonu (naročito o tome), o tempu, kretanju na sceni o izmjeni scenskih slika; o kulisama, rekvizitima, osvjetljenju; o glumačkom ili rediteljskom ostvarenju... režiji koja iluziju postavlja...
U simboličnom značenju jedna od koncepcija predstavlja Peer Gynta kao stvaraoca koji postavlja svoje predstave i učestvuje u njima. On je ”arheolog” jer kopa po izvorima; kriminalac je kad igra ili kad postavlja kriminalca: kao trgovca robljem ili oružjem; on je kapitalista – kad igra ili postavlja kapitalistu koji se obogatio u rudnicima zlata u Americi – jednostavno rečeno: igra ili proživljava uloge koje postavlja. Luk je slika onoga što nazivamo ”umjetničkom individualnošću”. Sposobnost igranja i predstavljanja, promjenjive situacije i obrti koji se postavljaju u različitim ulogama i scenskim izvođenjima. A uloge koji glumci igraju različite su...
Ibsenova orijentacija je u spoju socijalno-realističkog i psihološkog. Psihološka rješenja su u vezi sa inspiracijom, a odnose se na proživljavanja umjetničkih pravaca i djela, na misli o ljepoti i formi umjetničkog stvaranja. U toku razvoja radnje prepoznaju se slike koje su parodije ili samo razmišljanja o renesansi, klasicizmu, naturalizmu simbolizmu, romantizmu... To je jedan vid umjetnikove tradicije, to iz čega izvodi svoje predstave, premišlja ih i daje svoja viđenja.
Žene koje se javljaju u djelu – predstavnici su oblika pojedinih stvarnih djela iz koji su naučnici izvukli kriterije za ”strujanja”. Dovregubben, Zeleno obučena djevojka, djevojke u prirodi, Anitra i Solveig predstavljaju forme (i u tom smislu su i stilistički markirani opisom), a brodovi koji tonu ili slike koje iščezavaju predstavljaju pojave koje se javljaju i smjenjuju. Dijalog otkriva estetička pitanja , a na tom putu i:
- racionalizam (kao principi 18. vijeka: zahtjev za prirodnošću, čisti razum, relativni karakter ljepote i ideja o inspiraciji, čudesnoj),
- i Rousseau – prvobitno vođen osjećajnim impulsom,
- i klasicistički estetičari,
- i prosvjetitelji,
- i romantizam...
Pojedinosti ukazuju na vezu sa Bodlerom (motiv o grijehu kao prirodni impuls u čovjeku povezan za iznevjeravanje vlastitosti, pojam ”čistog djela”, sasvim kontemplativnog koje pretpostavlja koncentraciju; povezanost za zlo kao najjači motiv u poetskom stvaranju...), na stavove ”l`art pour l`art” ili na stavove utilitarizma, kao dva pogleda u vezi sa umjetnošću...
Umjetnost je stalni proces – traženje i otkrivanje.
Putovi u umjetnost su individualni.
Ispoljavanje jednog duhovnog realiteta (identitet) u osnovi je i odnosa prema tradiciji. Gledaj svojim očima, sačuvaj slobodu u razmišljanju, ne sakrivaj se iza fasada. Misao se javlja iz kontrasta. Prva slika iz dijaloga: Peer-Dovregubben.
Dovregubben postavlja uslove:
- ”Malko ću rasjeći ti lijevo oko,
- Tako ćeš razroko gledat;
- Al’ sve na što pogledao budeš,
- Činiće ti se vanredno lijepo.”
Peer:
- ”Jesi li pijan?”
Druga slika u činu trećem, pojava prva: Peer ”odgovara” na pitanje, rutinsko, koje se postavlja u susretu sa ”nekim putnicima”:
- Odakle je?
Putnici dobivaju odgovor:
- – Iz zemlje u kojoj se rodio!
To je porijeklo po rođenju. Prije svega.
Inače: slobodan čovjek intimno po osjećanju: satkan od onoga od čega živi, realno, a u svom tkanju i od misli velikih umova.
- A biblioteka mi prepuna knjiga.
- ....................
- Od Jevreja se naučih strpljenju...
”Vjera, ljubav, nada” kao vjerovanje, zahvaćeno jednom, hrišćanskom religijom, predmet je njegovog interesovanja isto kao što je to interesovanje vezano za druge religije. Vjera, ljubav i nada – to je bogatstvo čitavog svijeta i pripada svim ljudima, bez obzira na religiju.
A kad ga Solveig (susret je to jedne omeđene i jedne slobodne misli) poziva u svoju nadu, vjeru i ljubav, Peer (ili Ibsen) ”se smješka”. Prihvaća Solveig kao još jednu inspiraciju iz koje će se roditi djelo. A to je upravo onaj dio kad pjesnik djevojku naziva svojom majkom. Iz inspirativnih razloga ”rađanja” (Solveig ”nosi njegovo dijete”), zbog stvaranja koje je u toku.
Jedan dio Peer Gynta ostvaren je realistički.
Drugi je prepun simbola. Prikazuje umjetnički život, uglavnom pozorišni. Situacije u kojoj se traži forma da izrazi individualno čitanje djela; skup ljudi-umjetnika koji utječu na razumijevanje; ukratko: situacije u kojima se nalaze ljudi u pozorištu prilikom izvođenja ili pripremanja predstave.
Slike koje se mijenjaju, mjesta koja se ostvaruju i položaj glumaca, scenografa, reditelja – u situaciji:
- i vlastite egzistencije, odnosno: kad su gladni i žedni, kad moraju da se brinu za odjeću, obuću...
- i one stvarnosti koju ostvaruju na sceni.
Gospodin, brodolomac na olupini čamca, putnik, kopač zlata, lovac krzna arheolog – sve su to uloge, ostvarene ili zamišljene, na sceni ili za scenu.
Peer bere divlji luk, skida ljusku po ljusku i razmišlja o slojevima sa kojima se susretao.
Peer Gynt – to je ambivalentni simbol. Sve što se odnosi na ”laž” simbolizira fantaziju, isto kao u bajkama o Askeladenu, kad mu ne vjeruju da je učinio čuda; stvaralački dar predstavljanja doživljaja prirode djela, onog ličnog, istinskog, individualnog, ukoliko koliko nastaje iz čula, sluha prije svega, iz opažanja ili iz intuicije i sna. Kao sfinga koja se čudom otkriva glasom.
- ”Kip je pjev’o, ja sam stvarno zvuke čuo...”
____________________
1 S obzirom da je Peer Gynt izašao 1867., završetak radnje se može računati kao vrijeme između 1860-1870. Sintagma ”do naših dana” doimlje se, međutim, figurativno.
2 ”Ja moram! ja moram; to nudi meni neki glas u dubini duše, a ja želim slijediti njega.”
3 ”Kjæmpehøien” – originalni naziv djela.
4 Marcus Thrane (1817-1890.). ”1849. Thrane je putovao i osnivao društva. Istovremeno je startao sa časopisom koji je lično redigovao i u kojem je pisao. Polazište u njegovom programu su siromaštvo i nesigurnost života radničke klase. Isticano je da se ideal jednakosti postiže promjenom državnih institucija. Zahtijevana su ista prava pred zakonom i bolje informisanje naroda. Vlasti su prešle u akciju 1851., tako je ovaj pokret završen”. (Iz knjige Norveška istorija).
5 ”Nora” ili ”Lutkina kuća” - (”Dukkehjem”). Kod nas popularna. Ne treba miješati sa djelom ”Norma” – također Ibsenovim, koje je nastalo iz inspiracije Belinijevom operom.
6 U vrijeme između 1835-65.: skoro 77000.
7 Karsten, Alnæs: Historien om Norge. Gyldendal Norsk Forlag AS 1998: a. 286.
8 ”Restauracija” je brod.
9 Između 1879-1893. iselilo se oko 250000 Norvežana u Ameriku. Ljudi su se selili i iz drugih evropskih zemalja.
10 Ta nordijska misao u osnovi je kulturnog pokušaja približavanja kao što je sastanak o pravopisu u Stokholmu 1869., koji je doveo do oskudnih rezultata. Ibsen je preuzeo pravila o pisanju koja su usvojena na tom sastanku jer je mislio na čitaoce u drugim skandinavskim zemljama. Reforme su se odnosile na mala slova kod imenica (”g” se pretvaralo u ”k”, a ”aa” u ”å”...).
11 ”Once upon a time”, ”det var en gang” ili: Bio jednom neki čovjek... A situacija u kojoj se čovjek našao data je u slikovitom predstavljanju fabule. I onom što je prethodilo radnji, a što je ostavljeno otvoreno za otkrivanja.
12 ”Bilo je to vrijeme, nikad ne zaboravljam,
iako sam izašao odatle sa srećom.
To je koštalo krvi, ali ta krv
potvrda je moje cijene,
pokazuje snažno put,
... (čin IV, Peer)
13 Midbøe, Hans: Peer Gynt – pozorište i vrijeme; str. 86.
|