|
Tako Ibrahim Kajan, uochavajuc'i i razotkrivajuc'i svekoliko dramsko i dramatski tragichno u dushi bosanske kraljice Katarine Kosacha ostvaruje antichko pravilo o dramskom jedinstvu radnje, vremena i mjesta u svome dramskom tekstu. Sve se dogadja u dushi nesretne zhene. Spisateljski, dramski i dramaturshki inventivno, Kajan u/na scenu izvodi kraljicu i kao osmogodishnju djevojchicu i kao dvadesetchetvorogodishnju djevojku, shto upotpunjava sliku i razjashnjava porijeklo njezinog duhovnog stanja i moralnih zahtjeva koje suprotstavlja nesmiljenom inzistiranju i potsmijehu don Franciska – Generala inkvizicije chije umilno intonirane rijechi: Medjutim..., milostiva kraljice zaboravili ste i vi a i mi uochiti jedan propust, ni sam ne znam kako se to desilo... zaboravili ste potpisati... Naravno, potpisati autobiografiju, odnosno: testament – kako istu tretiraju Vatikan i inkvizicija.
Prethodno, kraljica je govorec'i o svom pobolijevanju i zdravstvenim tegobama vec' nabacila/izrazila svoju sumnju da je truju i izrazila chudjenje zashto bi to neko chinio, ona je samo sama, slaba, stara i nemoc'na zhena... Sam tok razgovora sa don Franciskom sugerira da se dugo i dobro znaju shto mozhe znachiti samo da je kraljica tokom jedanaest godina svoga boravka u Rimu sistematski isljedjivana kako bi se dobio dokument – autobiografija koja je dijelom i oporuka/testament koji sada treba samo potpisati.
Pouzdano, Kajanova opservacija historijskih chinjenica i njihova inventivna interpretacija i projekcija u dramski tekst – nec'e se svima dopasti. Ali, neovisno o tome, Kajanu niko ne mozhe osporiti pravo na dozhivljaj i vidjenje i dramsku/dramaturshku predstavu i sliku koju oblikuje i prezentira kao dramski pisac. U sushtini i formalno, Kajan donosi gradjansku tragediju (zachetu u XVIII stoljec'u snazhenjem utjecaja i pozicije filosofije racionalizma), a ostvarenu dramskim sekvencama kao najmanjim fabularno-tematskim jedinicama u razvoju dramske radnje. U nachelu, Kajan svoju dramu ispisuje suvremenim bosanskim jezikom. Onovremeni bosanski govor/jezik opstaje kao povod koji podsmjeshljivo koristi don Francisko da bi bosansku kraljicu Katarinu Kosacha zaustavio usred pokreta i u svakom trenutku doveo pod svoju inkvizitorsku lupu. Pa je blistav, chudesno lijep bosanski vez na stolnjaku kraljice Katarine – to je njezin rad, ali bosanske rijechi koje je koristila tokom pisanja autobiografije: stanak, dazhd, sij, mrganj, kami, varda – samo su smijeshni lokalizmi prema kojima je on velikodushno dobrohotan, jer ih ne mozhe uzeti ozbiljno...
* * *
Chinjenichno, u drugoj polovici XV stoljec'a, mada u nevjerojatnim opcijama previranja i medjusobnim satiranjima moc'nika – Bosna je zemlja od koje strijepe i chijim se moc'ima klanjaju. Vec' preko stotinu godina Bosanci sprijechavaju upade Turaka u Bosnu: na Drini, na Neretvi, kod Bilec'e... Usprkos svim kontradiktornostima to je vrijeme najjache Bosne. Stotinudvadeset godina ranije, Stjepan II Kotromanic' stolujuc'i u gradu Srebrenik pishe Povelju kojom uvijek dovitljivim i mudrum Dubrovchanima i gradu – drzhavi Dubrovnik daruje Rt, Rat, Ston, Peljeshac, neka druga ostrva i Prevlaku, ali 1450. godine bosanski vojvoda herceg Stjepan Vukchic' Kosacha s vojskom opsjeda grad Dubrovnik, pa ga Vijec'e Dubrovachke Republike proglashava izdajnikom, ucjenjuje njegovu glavu na 15.000 zlatnih dukata, kuc'om u Dubrovniku, nasljednim plemstvom i godishnjom rentom. Vijec'e Dubrovachke Republike chak predlazhe da se oblasti Stjepana Vukchic'a Kosache otkupe za 50.000 dukata kao poklon veziru, da Dubrovachkoj Republici pripadnu Konavle, Trebinje, Drachevica i Vrn, a da ostatak pripadne drzhavi Bosni. Dubrovnik vjesht u trgovanju tudjim imetkom, interesima i vlasnishtvom, zaletio se da to i vojnichki progura pa je dubrovachka vojska dozhivjela katastrofalan poraz u sukobu sa vojskom vojvode herceg Stjepana Kosacha. Dubrovnik posezhe za sklapanjem sporazuma sa bosanskim kraljem Stjepanom Tomashem. Bosanski vojvoda herceg Stjepan Vukchic' Kosacha je zbog svega iskljuchen iz katolichke crkve, ali papina bula nije objavljena jer je to moli kralj Stjepan Tomash... Taman dolazi do smirivanja prilika u Bosni i u odnosima s Dubrovnikom, a Mehmed II Fatih nasljedjuje miroljubivog turskog sultana Murata II, pa nakon osvajanja Carigrada krec'e prema Europi...
Vladislav Hercegovic' Kosacha, brat kraljice Katarine i znamenit kaligraf a sin Stjepana Vukchic'a Kosache, 1452. godine s bosanskom vojskom zauzima ocheve gradove Blagaj, Todijevac, Vratar na Sutjesci, dva utvrdjenja na mostu na Neretvi, Vjenchac u Nevesinju, Imotski, Krushevac i Novi u Luki. Osvoja cijeli Hum, osim Ljubushkog kojeg zauzima neshto kasnije...
A bosanska kraljica Katarina josh uvijek u svakom svome snu, daleko od Bosne, sanja taj prostor kao vrijeme svoga djetinjstva i mladosti u Usori, Kraljevoj Sutisci, u blagom Primorju, u od prkosa Hercegovini i blagajskoj palachi, u Starom gradu Blagaju.
* * *
Ustvari, Bosna i njezini ljudi nemaju ni trenutak vremena, povijesnog dakle, koje nije nabijeno jezom najnevjerojatnijih zbivanja i kataklizmatichnih satiranja i prijetnji. Kao takvo, uistinu je otvoreno svim opcijama i interpretacijama iventivno-kreativnog duha. Vrijeme koje mozhemo zvati Bosna duboka je i neutazhiva chezhnja bosanskog chovjeka za artikulacijom bosanskog bic'a makar u najjednostavnijim vidovima, a bliska je i danashnjem chovjeku. Bosanska proshlost i sadashnjost, bosanski chovjek onda i sada u istoj mjeri vape za artikulacijom sopstva kao otvorene i paradigmatichne arhetipske slike sluc'ene i muc'ene, zheljene odvajkada. Drama Ibrahima Kajana Katarina Kosacha – posljednja vechera jeste jedan od moguc'ih prilaza, ljudski i emotivno iskren, snazhan u ishodu, okrenut bosanskoj zheni – najcheshc'e i najbezobzirnije zhrtvovanom bic'u u povijesti svijeta.
Bosanska kraljica Katarina Kosacha umrla u Rimu, sahranjena u crkvi Ara Coeli a na grobnoj plochi, po njenoj zhelji, upisan je tekst na latinskom i bosanskom jeziku: ”Katarini, bosanskoj kraljici, rodjenoj od Stjepana, vojvode od sv. Sabbae iz roda Jelene i doma vladara Stjepana, zhene bosanskog kralja Tome. Zhivjela je 54 godine, a umrla u Rimu 25.10.1474. godine. Ovaj spomenik je postavljen njezinim pismom.”
”Papa Siksto je dao na grobni kamen uklesati lik okrunjene kraljice, a u sredini na latinskom i ilirichkom jeziku ovaj epitaf” – zapisao je provincijal Ivan Strazhemanac, koji izmedju ostaloga tvrdi i: ”Duks, otac Katarinin – Stjepan Vukchic' Kosacha – potaknut glasnicima i posavjetovavshi se, konachno je poshao k Mehmedu da bi on s velikom vojskom poduzeo pohod na Bosnu.” I: ”Dakle, 1463. godine, kada su se Turci sabrali iz cijele Europe i Azije hod grada Drinopolja, krenula je Mehmedova vojska u kasno proljec'e protiv Bosanaca, zhelec'i upasti u vojvodstvo sv. Sabbae.”
Inache, provincijal Bosne Srebrene Ivan Strazhemanac ispravljao je mnoge neistine i legende o povijesti Bosne, kazhe Dzhemaludin Alic' u svojoj knjizi Devetnaest stoljec'a Bosne, Dinex, 1998. godine.
Bosansku bremenitost slozhenoshc'u utjecaja i najrazlichitijih interesa u tim vremenima posebno kompliciraju snaga Vatikana – katolichke crkve i njezinih inkvizicijskih mehanizama, nasuprot aspiracijama otomanskog carstva i dijelu bosanskog zhivlja koje u islamu vidi bosanskoj crkvi i tako dobrim Boshnjanima blizak i privlachan svjetonazor. Jer, duh kur’anske Objave vec' je oplodio ugrushak krvi na Balkanu. Treba se prisjetiti slike, makar bila rijech i o mitskom predstavljanju, a koju znamo pod nazivom bir ugurden i koja kazhe da je u samo jednom danu kod Jajca islam primilo preko trideset shest hiljada dusha dobrih Boshnjana...
Sama bosanska kraljica Katarina Kosacha, iskreno i neupitno odana katolichanstvu, ne umije i ne zheli odvojiti se od chinjenice da joj je brat Ahmed-pasha Hercegovic' musliman, pa u teshkim vremenima po Bosnu i samu sebe, videc'i kako sila Boga ne moli – iz Dubrovnika se 1463. godine sklanja u Rim, ali dva svoja sina stavlja pod njegovu zashtitu na shta se u Rimu ni najmanje ne gleda s odobravanjem. Valja imati u vidu i chinjenicu da je to vrijeme u Rimu dominantno obiljezheno bordzhijanski, dakle: svakovrsnim spletkarenjem i trovanjem suparnika i sposobnih protivnika u svim vidovima drushtvene hijerarhije i javnim poslovima, u ljubavi i porodichnim odnosima, shto je zapravo postao i osnovni odnos u svakodnevnom zhivotu, obichaj i moda. Bosanska kraljica Katarina Kosacha poboljeva od te prakse sve do svoje posljednje vechere sa Generalom inkvizicije, kada joj, nema shuhve ista biva i uzrokom smrti.
Ljudski i dramski je potresna i ochita chinjenica da se sve to zbirno i bespovratno susrec'e, dogadja, pogadja i dovrshava u dushi jedne zhene makar i bila rijech o Katarini Kosacha – bosanskoj kraljici. U optici Ibrahima Kajana stvaran je smisao za prepoznavanje, uochavanje i uoblichavanje dramatskog u procesu satiranja humanistichkog u chovjeku, prepoznatog i u kraljichinoj pojavi i slici. Sve silnice su se stekle u jednoj dushi u isti chas do mjere u kojoj moraju nestati: dusha ili to shto je ispunjava i razdire.
Tako se postvaruje psiholoshka karakterizacija koja je vrlo suptilno zamishljena: ako vec' nisu tipoloshki zadati svojom funkcijom likovi profiliraju sami sebe. Bosanska kraljica Katarina, takodje. Pisac ne gubi ni chas: kraljica Katarina dio dijaloga pretvara u monolog i don Franciska uvodi u slijedec'u scenu – dramski prizor iz svoga zhivota. To smicanje slika, smislova i znachenja ostvareno je kao kaleidoskopski prijelaz iz refleksije u refleksiju pa je uvjerljivost poetichki imanentna i prirodna. Scenaristichka preciznost pridonosi uvjerljivosti.
Istodobno, ova opcija omoguc'uje da se sve u njoj samoj zbude. I to se zbiva.
Bosanska kraljica Katarina umire otrovana, ali u projekciji tunela na chijem kraju vidi svjetlo i u kojem joj prilaze dobri i dragi, brat Ahmed-pasha Hercegovic', djeca: sin Sigismund – Simun – Ishak i kc'erka Katarina – chije drugo ime i ne zna, dobri Boshnjani. Svjesna do posljednjeg chasa, prozhivljava svoju ranu mladost, ochevu ljubav, svoj dvadesetchetvrti rodjendan u palachi – tvrdjavi Staroga grada Blagaj, svoju ljubav prema stasitom glumcu Mrvcu (koji se nakon objave njezinih zaruka i udaje – sa blagajske tvrdjave strmoglavljuje u podnozhje kamenog masiva prema izvoru Bune!), svoj odnos sa muzhem, svoju ljubav prema djeci i Bosni... i ochiglednu stvarnost smishljene prevare: ubrzati njezinu smrt – skratiti joj zhivot – kako bi njezin testament stupio na snagu shto prije, a Rimska crkva doshla u poziciju da po kraljichinoj posljednjoj volji polazhe neopozivo pravo na Bosnu...
Sve to prolazi joj kroz glavu dok odlazi u nepovrat.
Valja razumjeti kako je pjesnichki i spisateljski blistavo shvatio svoju priliku, dramsku i knjizhevnu moguc'nost oblikovanja, autor drame Ibrahim Kajan. I kako je uspio. Njegov tekst puno je vishe od pukog dramskog predloshka za predstavu, jer, rijech je o tome da je sjajno shvatio/razumio srednjovijekovnu Bosnu i njezinog chovjeka. To se posebno zrcali u liku herceg Stjepana Vukchic'a Kosache u 5. sceni. U cjelini gledano, tekst je veoma zahtjevan prema akterima, tj. glumcima koji trebaju donijeti uloge artikulirane u psihi bosanske kraljice Katarine Kosacha i predstavu u cjelini. Jer, dramski dogadjaj – namjerno ne kazhemo: radnja, konzistentno je razvijan u osjec'anju i razumu bosanske kraljice Katarine Kosacha i kao takav, kao cjelina dramske zamisli nametnut kao drama i jedinstvena slika za svake ochi. Zato c'e kvalitetno scensko postavljanje ove drame umnogome i bitno zavisiti od dramaturshkih zahvata i redateljske invencije.
Cjelina dramskog teksta odishe ljudskom i spisateljskom zreloshc'u autora, suptilnoshc'u njegove pjesnichke prirode, jasnoc'om zheljenog cilja i stvarnoshc'u vidjenja u prostoru i vremenu do u ovaj chas. Kajanova drama Katarina Kosacha – posljednja vechera, izuzetno je dragocjen doprinos bosanskohercegovachkoj dramskoj knjizhevnosti u kojoj predstavlja znachajnu poetichku inovaciju, jer se mozhe dozhivljavati i razumijevati i kao tekst za chitanje.
07.08.2003.
____________________
Napomena: Tekst je pisan kao recenzija 2003. godine, a potom objavljen u listu Nur – Danska; u listu Zhena – Shvedska; u chasopisu Behar – Hrvatska, a poshto je komad postavljen na scenu Mostarskog Teatra mladih i uspjeshno igran shirom BiH i u Hrvatskoj, i kako je autor drame – Ibrahim Kajan – Mostarac koji sada i zhivi i radi u Mostaru – ovaj tekst objavljujemo i u chasopisu Most.
|