|
Od postojanja ljudske zajednice, pa sve do danas, vodjeno je u svijetu mnogo ratova u kojima su izgubili zhivote mnogi ljudi, a medju njima veliki broj civila, pa i djece, shto u svakom sluchaju mora zabrinuti i aktivirati najodgovornije u medjunarodnoj zajednici, kako bi se ovom problemu posvetila posebna pazhnja. Da je to tako, vrijedni statistichari su izrachunali da je do danas u posljednjih, neshto vishe od pet i po hiljada godina vodjeno u svijetu 14.513 ratova, te da je u njima stradalo oko tri milijarde shest stotina trideset i dva miliona ljudi.
Podsjec'anja radi, u minulom dvadesetom stoljec'u vodena su chetiri velika rata u kojima je, kao shto se zna, veliki broj ljudi izgubio zhivot. Samo u Prvom svjetskom ratu (1914.-1918. god.) stradalo je oko deset miliona ljudi. U Drugom (1939.-1945.) neshto manje od pedesetdva miliona; Korejski rat (1950.-1953.) odnio je neshto vishe od devet miliona, a Vijetnamski rat (1961.-1975.) oko tri miliona ljudi. Slika stradalih, od Prvog svjetskog rata, pa sve do Vijetnamskog, se bitno mijenjala, i to na shtetu civila, gdje su poznati odnosi u pochetku bili 5:95 (odnos civila i vojnika) do frapantnog odnosa 90:10 u Vijetnamskom ratu. Dakle, Vijetnamski rat je dramatichno upozorio medjunarodnu zajednicu o perspektivi i buduc'nosti svijeta i besmislenosti ratova koji se vode, a posebno s aspekta masovnog stradanja civilnog stanovnishtva.
Seneka je bio, apsolutno, u pravu kada je rekao:
”Ab homine homini cotidianum periculum”
Chovjeku svakog dana prijeti opasnost od chovjeka. Kakvog? Odgojno zapushtenog, moralno neizgradjenog i netolerantnog, koji ne uvazhava i ne voli tudje, ne poshtuje identitet drugog i drugachijeg, shto je u svakom sluchaju ”velika prepreka” zajednichkom zhivotu i boljoj buduc'nosti.
Tolerancija na ovim multietnichkim i multikulturalnim prostorima je ”conditio sine qua non” (uslov bez kojeg se ne mozhe) opstati.
Poznati engleski filozof John Locke u Pismu o toleranciji, josh davne 1688. godine, kazhe:
”Postojanje vishe religija i crkava u jednoj drzhavi, ne ugrozhava opstanak drzhave ukoliko svaka zajednica ispunjava samo svoje funkcije.”
Nashe svete knjige, takodjer, govore o potrebi medjusobnog uvazhavanja i tolerancije. U Bibliji apostol Pavle kazhe:
”Ne chini zlo u ime dobra”
te
”Ne chini nishta loshe drugom shto ti nije drago da ti chini drugi, i ljubi blizhnjega svoga kao sebe samoga.”
U ovim divnim porukama on ne kazhe da ljubi samo krshc'anina, nego chovjeka, to je univerzalna vrijednost kojoj treba da tezhimo i tim vrijednostima nashu djecu uchimo.
Kuran, takodjer, na slichan i veoma upechatljiv nachin govori o nashoj nasushnoj potrebi zajednichkog zhivota u kojem mora biti maksimalno izrazhena tolerancija.
U njemu se, izmedju ostalog, kazhe:
”Gospodaru moj, nauchi me da je tolerancija najvec'i stepen moc'i, a zhelja za osvetom, prvi znak slabosti.”
Koliko je potrebna i neizbjezhna tolerancija medju ljudima razlichitih svjetonazora govori liberalna maksima u kojoj stoji:
”Svi su ljudi jednaki, bez obzira na razlike u vjeri, ideologiji, rasi, naciji, klasi, spolu, stalezhu, profesiji, imuc'nosti i politichkim uvjerenjima.”
Rat u kojem su se najvishe krshila ljudska prava sve do 1920. godine nije bio zabranjen i bio je tretiran kao mir, tek Pakt Drushtva naroda koji je usvojen 1920. godine govori o ratu ali i potrebi njegovog rjeshavanja mirnim putem, pregovaranjem i sporazumjevanjem. Medjutim, i pored napora da se rat po svaku cijenu izbjegne, ako dodje do njega, on se nec'e osuditi. Zato c'e Kelog-Brajanov pakt (: Kellogg-Briand) iz 1928. godine koji je odmah u pochetku potpisalo petnaest drzhava, a do 24. jula 1929. godine njemu su se pridruzhile josh shezdesettri zemlje, strogo zabranjuje rat i prijetnju silom.
Medjutim, Povelja UN chlan 2, tachka 4, ne samo da zabranjuje upotrebu sile, nego i prijetnju silom. Da bi se jasno znali odrediti prema ratu, potrebno je znati ko je zapocheo rat i ko je izvrshio agresiju. Poslije dugog traganja za definicijom agresije, ipak je na 29. sjednici Generalne skupshtine UN data definicija u obliku Rezolucije 3314, 14. decembra 1974. godine, a ona glasi:
”Upotreba oruzhane sile jedne drzhave protiv suvereniteta, teritorijalnog integriteta i politichke nezavisnosti druge drzhave ili na bilo koji drugi nachin protivno Povelji organizacije UN.”
Ovo je dosta jasan pokazatelj da se mozhemo odrediti prema karakteru rata koji je vodjen u drzhavi BiH.
U chlanu 6 Statuta Medjunarodnog vojnog suda utvrdjeni su zlochini koje treba ispitati i kazniti ukoliko su pochinili slijedec'e oblike zlochina, kao shto su: zlochin protiv mira, ratni zlochin, zlochin protiv chovjechnosti, i naposljetku najtezhi oblik zlochina – genocid.
U svemu ovome, dobro je shto svi oblici zlochina, s obzirom na njihove tezhine, nec'e nikada zastarjeti, jer Konvencija o nezastarjevanju ratnog zlochina i zlochina protiv chovjechnosti, donesena 27. novembra 1968. godine, a stupila na snagu 11. novembra 1970. godine, govori u smislu traganja i kazhnjavanja pochinitelja zlochina. Mnogi teoretichari i filozofi bavili su se pitanjima rata, posebno su se u tome isticali starogrchki filozofi: Sokrat, Platon, Aristotel i drugi, pa sve do danashnjih filozofa. Thomas Hobbes kazhe da je ”homo homini lopus” (chovjek je chovjeku vuk), dok Spengler za chovjeka kazhe da je ”gramzljiva zhivotinja”, a Carl von Clausewitz istiche da je rat ”produzhetak politike nasilnim sredstvima”.
|
Toni Zlojo: Ilustracija
|
|
Marksistichka teorija kazhe da uzroke ratova vidi u klasnim nejednakostima, dok poznati slovenachki filozof Anton Bebler zamjera Marksu shto je nisko vrednovano nacionalno. Uz sva uvazhavanja prema svim filozofima koji su se, u svom izuchavanju, bavili problemom rata, jedan je zasigurno ostavio snazhan utisak, a to je zagrebachki filozof Zvonarevic' koji za rat kazhe:
”Rat je chudna stvar u kojem se ubijaju ljudi koji se nikada u zhivotu nisu vidjeli, a naredjuju ubijanje ljudi koji se medjusobno dobro poznaju.”
U svim ratovima pa i u ”nashem” ratu masovno su krshena ljudska prava, a najtezhi oblici su ropstvo, genocid i aparthejd, koji se nazhalost i danas sprovodi, i to pred ochima medjunarodne zajednice.
Drzhava treba da shtiti ljudska prava i slobodu gradjana kroz institucije vlasti, jer drushtvo tezhi drzhavi, kao shto materija tezhi formi (Sicut materia appetit formam societas appetit statum).
”Prema chlanu II Konvencije o sprechavanju i kazhnjavanju genocida od 9. decembra 1948. godine kao genocid se smatra bilo koji od navedenih djela uchinjenih u namjeri potpunog ili djelimichnog unishtenja jedne nacionalne, etnichke, rasne ili vjerske grupe ...”1
Aneks br. 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma koji se odnosi na izbjeglice i raseljena lica ne sprovodi se zheljenom dinamikom, mnogi se ne vrac'aju u ranija prebivalishta, shto ostavlja prostora za razne manipulacije u kojima, svakako, uchestvuju stranke jer one, barem je takav utisak, ne zhele da vide normalnu i multietnichku BiH , a i medjunarodna zajednica se puno ne trudi da omoguc'i svakom gradjaninu BiH da se vrati svojoj kuc'i.
U takvoj poslijeratnoj drzhavnoj zajednici teshko je izgraditi normalne odnose u kojima c'e biti mjesta za sve, bez obzira na ”razlike” koje postoje medju nama. Obrazovanje je podijeljeno, djeca ne idu zajedno u shkole, vojska, policija i druge institucije, barem za sada, ne daju nikakve rezultate, jer svaka od njih funkcionishe za sebe. Korupcija, kradja, kriminal, ubistva i suicidno ponashanje omladine je zabrinjavajuc'e, a ”organi” koji su zaduzheni da to izvedu na chistac nedovoljno su aktivni i vjerovatno sputani od sociopatoloshkih subjekata koji se josh chine moc'nim. Nosioci funkcija, nedovoljno moralno izgradjeni da ponesu teret odgovornosti i umjesto otvorene borbe za dobrobit nashe zajednice oni se ponashaju vrlo servilno i krajnje neodgovorno.
Izgleda da ovakvo stanje u BiH odgovara i medjunarodnoj zajednici koja se vrlo chudno ponasha; josh uvijek, nisu dali klasifikaciju ovog rata, kako EU, tako ni UN koje treba da nadgledaju ljudska prava sa svim svojim organima i tijelima.
U pravu je profesor C'azim Sadikovic' koji kazhe da je medjunarodna zajednica u BiH pokazala dvostruko lice, dakle vode nekonzistentnu politiku dvostrukih standarda.
Mnogo je ratnih zlochinaca na slobodi, nishta se ne preduzima protiv njih, slobodno shetaju jer u dijelu naroda imaju istomishljenike koji ih chuvaju.
Poslije svega ovoga smatramo da su prava chovjeka i gradjanina BiH vrlo ugrozhena, posebno prava prve generacije, pravo na zhivot, slobodu i privatno vlasnishtvo.
Ova prava moraju biti univerzalna, shto znachi prava za sve ljude i gradjane, ili nisu prava. Univerzalnost prava posebno se mozhe izvoditi iz Opshte povelje o ljudskim pravima, zatim Konvencija o sprijechavanju i kazhnjavanju genocida, Deklaracija o pravima chovjeka i gradjanina i drugim deklaracijama i konvencijama. Kada gledamo odnose izmedju slobode, demokratije i ljudskih prava onda moramo rec'i da su usko i veoma tijesno povezani, jer je demokratija sredstvo chuvanja slobode, a sloboda je bitan uslov funkcionisanja demokratije.
”Libertas omnibus rebus favorabilior est”
sloboda je od svih stvari najprecha, a Aristotel, kada je rijech o slobodi kazhe:
”Slobodan je onaj koji raspolazhe samim sobom, koji zhivi radi sebe sama, a ne radi drugoga. Chovjek koji nema te osobine je rob.”
Iz svega ovoga vidimo da se ljudska prava neprekidno krshe, ljudi se ponekada vrlo arogantno – makijavelistichki ponashaju ”cilj opravdava sredstvo”, umjesto prihvatanja Sokratovih poruka teorije pravichnosti
”da je bolje biti zhrtva nepravde, nego je nanijeti drugome.”
Poziv ljudima da poshtuju jedni druge, vjerovatno je ovu misao od Sokrata preuzeo njemachki filozof Kant kada je rekao da dobrog chovjeka odlikuje
”poshtovanje prema zakonu i poshtovanje prema drugom chovjeku.”
Na kraju da kazhemo, istina o karakteru rata mora se znati, jer historichari, sociolozi i drugi treba da bez ikakve pristranosti, istrazhujuc'i probleme rata u BiH, dodju do istine.
”Veritas nunquam perit” (Seneka – istina nikad ne propada).
Intelektualac svjetskog glasa Primo Levi, kada su ga saveznici oslobadjali iz koncentracionih logora, rekao je:
”Nisu zlochinci samo oni koji su ubijali nego i oni koji su o zlochinima shutjeli.”
Mostar, juni 2000. god.
____________________
1 Sadikovic' C'azim: Ljudska prava bez zashtite, Pravni centar, 1998. god., str. 23.
Literatura:
- Sadikovic' C'azim: Ljudska prava bez zashtite, Pravni centar, Sarajevo, 1998.
- Huntigton Samuel: Sukob civilizacija, Zagreb, 1998.
- Chomsky Naom: Moc' i teror, Zagreb, 2003.
- Held Dejvid: Demokratija i globalni poredak, Filip Vishnjic', Beograd, 1997.
- Grupa autora: Demokratija i ljudska prava, Sarajevo, 2002.
|
|
Zadnja izmjena: 2004-10-19
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Chasopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucakovic' · Sweden
|
|