|
Od postojanja ljudske zajednice, pa sve do danas, vođeno je u svijetu mnogo ratova u kojima su izgubili živote mnogi ljudi, a među njima veliki broj civila, pa i djece, što u svakom slučaju mora zabrinuti i aktivirati najodgovornije u međunarodnoj zajednici, kako bi se ovom problemu posvetila posebna pažnja. Da je to tako, vrijedni statističari su izračunali da je do danas u posljednjih, nešto više od pet i po hiljada godina vođeno u svijetu 14.513 ratova, te da je u njima stradalo oko tri milijarde šest stotina trideset i dva miliona ljudi.
Podsjećanja radi, u minulom dvadesetom stoljeću vodena su četiri velika rata u kojima je, kao što se zna, veliki broj ljudi izgubio život. Samo u Prvom svjetskom ratu (1914.-1918. god.) stradalo je oko deset miliona ljudi. U Drugom (1939.-1945.) nešto manje od pedesetdva miliona; Korejski rat (1950.-1953.) odnio je nešto više od devet miliona, a Vijetnamski rat (1961.-1975.) oko tri miliona ljudi. Slika stradalih, od Prvog svjetskog rata, pa sve do Vijetnamskog, se bitno mijenjala, i to na štetu civila, gdje su poznati odnosi u početku bili 5:95 (odnos civila i vojnika) do frapantnog odnosa 90:10 u Vijetnamskom ratu. Dakle, Vijetnamski rat je dramatično upozorio međunarodnu zajednicu o perspektivi i budućnosti svijeta i besmislenosti ratova koji se vode, a posebno s aspekta masovnog stradanja civilnog stanovništva.
Seneka je bio, apsolutno, u pravu kada je rekao:
”Ab homine homini cotidianum periculum”
Čovjeku svakog dana prijeti opasnost od čovjeka. Kakvog? Odgojno zapuštenog, moralno neizgrađenog i netolerantnog, koji ne uvažava i ne voli tuđe, ne poštuje identitet drugog i drugačijeg, što je u svakom slučaju ”velika prepreka” zajedničkom životu i boljoj budućnosti.
Tolerancija na ovim multietničkim i multikulturalnim prostorima je ”conditio sine qua non” (uslov bez kojeg se ne može) opstati.
Poznati engleski filozof Džon Lok (: John Locke) u Pismu o toleranciji, još davne 1688. godine, kaže:
”Postojanje više religija i crkava u jednoj državi, ne ugrožava opstanak države ukoliko svaka zajednica ispunjava samo svoje funkcije.”
Naše svete knjige, također, govore o potrebi međusobnog uvažavanja i tolerancije. U Bibliji apostol Pavle kaže:
”Ne čini zlo u ime dobra”
te
”Ne čini ništa loše drugom što ti nije drago da ti čini drugi, i ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga.”
U ovim divnim porukama on ne kaže da ljubi samo kršćanina, nego čovjeka, to je univerzalna vrijednost kojoj treba da težimo i tim vrijednostima našu djecu učimo.
Kuran, također, na sličan i veoma upečatljiv način govori o našoj nasušnoj potrebi zajedničkog života u kojem mora biti maksimalno izražena tolerancija.
U njemu se, između ostalog, kaže:
”Gospodaru moj, nauči me da je tolerancija najveći stepen moći, a želja za osvetom, prvi znak slabosti.”
Koliko je potrebna i neizbježna tolerancija među ljudima različitih svjetonazora govori liberalna maksima u kojoj stoji:
”Svi su ljudi jednaki, bez obzira na razlike u vjeri, ideologiji, rasi, naciji, klasi, spolu, staležu, profesiji, imućnosti i političkim uvjerenjima.”
Rat u kojem su se najviše kršila ljudska prava sve do 1920. godine nije bio zabranjen i bio je tretiran kao mir, tek Pakt Društva naroda koji je usvojen 1920. godine govori o ratu ali i potrebi njegovog rješavanja mirnim putem, pregovaranjem i sporazumjevanjem. Međutim, i pored napora da se rat po svaku cijenu izbjegne, ako dođe do njega, on se neće osuditi. Zato će Kelog-Brajanov pakt (: Kellogg-Briand) iz 1928. godine koji je odmah u početku potpisalo petnaest država, a do 24. jula 1929. godine njemu su se pridružile još šezdesettri zemlje, strogo zabranjuje rat i prijetnju silom.
Međutim, Povelja UN član 2, tačka 4, ne samo da zabranjuje upotrebu sile, nego i prijetnju silom. Da bi se jasno znali odrediti prema ratu, potrebno je znati ko je započeo rat i ko je izvršio agresiju. Poslije dugog traganja za definicijom agresije, ipak je na 29. sjednici Generalne skupštine UN data definicija u obliku Rezolucije 3314, 14. decembra 1974. godine, a ona glasi:
”Upotreba oružane sile jedne države protiv suvereniteta, teritorijalnog integriteta i političke nezavisnosti druge države ili na bilo koji drugi način protivno Povelji organizacije UN.”
Ovo je dosta jasan pokazatelj da se možemo odrediti prema karakteru rata koji je vođen u državi BiH.
U članu 6 Statuta Međunarodnog vojnog suda utvrđeni su zločini koje treba ispitati i kazniti ukoliko su počinili slijedeće oblike zločina, kao što su: zločin protiv mira, ratni zločin, zločin protiv čovječnosti, i naposljetku najteži oblik zločina – genocid.
U svemu ovome, dobro je što svi oblici zločina, s obzirom na njihove težine, neće nikada zastarjeti, jer Konvencija o nezastarjevanju ratnog zločina i zločina protiv čovječnosti, donesena 27. novembra 1968. godine, a stupila na snagu 11. novembra 1970. godine, govori u smislu traganja i kažnjavanja počinitelja zločina. Mnogi teoretičari i filozofi bavili su se pitanjima rata, posebno su se u tome isticali starogrčki filozofi: Sokrat, Platon, Aristotel i drugi, pa sve do današnjih filozofa. Tomas Hobs (: Thomas Hobbes) kaže da je ”homo homini lopus” (čovjek je čovjeku vuk), dok Spengler za čovjeka kaže da je ”gramzljiva životinja”, a Karl von Klauzevic (: Carl von Clausewitz) ističe da je rat ”produžetak politike nasilnim sredstvima”.
|
Toni Zlojo: Ilustracija
|
|
Marksistička teorija kaže da uzroke ratova vidi u klasnim nejednakostima, dok poznati slovenački filozof Anton Bebler zamjera Marksu što je nisko vrednovano nacionalno. Uz sva uvažavanja prema svim filozofima koji su se, u svom izučavanju, bavili problemom rata, jedan je zasigurno ostavio snažan utisak, a to je zagrebački filozof Zvonarević koji za rat kaže:
”Rat je čudna stvar u kojem se ubijaju ljudi koji se nikada u životu nisu vidjeli, a naređuju ubijanje ljudi koji se međusobno dobro poznaju.”
U svim ratovima pa i u ”našem” ratu masovno su kršena ljudska prava, a najteži oblici su ropstvo, genocid i aparthejd, koji se nažalost i danas sprovodi, i to pred očima međunarodne zajednice.
Država treba da štiti ljudska prava i slobodu građana kroz institucije vlasti, jer društvo teži državi, kao što materija teži formi (Sicut materia appetit formam societas appetit statum).
”Prema članu II Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida od 9. decembra 1948. godine kao genocid se smatra bilo koji od navedenih djela učinjenih u namjeri potpunog ili djelimičnog uništenja jedne nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe ...”1
Aneks br. 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma koji se odnosi na izbjeglice i raseljena lica ne sprovodi se željenom dinamikom, mnogi se ne vraćaju u ranija prebivališta, što ostavlja prostora za razne manipulacije u kojima, svakako, učestvuju stranke jer one, barem je takav utisak, ne žele da vide normalnu i multietničku BiH , a i međunarodna zajednica se puno ne trudi da omogući svakom građaninu BiH da se vrati svojoj kući.
U takvoj poslijeratnoj državnoj zajednici teško je izgraditi normalne odnose u kojima će biti mjesta za sve, bez obzira na ”razlike” koje postoje među nama. Obrazovanje je podijeljeno, djeca ne idu zajedno u škole, vojska, policija i druge institucije, barem za sada, ne daju nikakve rezultate, jer svaka od njih funkcioniše za sebe. Korupcija, krađa, kriminal, ubistva i suicidno ponašanje omladine je zabrinjavajuće, a ”organi” koji su zaduženi da to izvedu na čistac nedovoljno su aktivni i vjerovatno sputani od sociopatoloških subjekata koji se još čine moćnim. Nosioci funkcija, nedovoljno moralno izgrađeni da ponesu teret odgovornosti i umjesto otvorene borbe za dobrobit naše zajednice oni se ponašaju vrlo servilno i krajnje neodgovorno.
Izgleda da ovakvo stanje u BiH odgovara i međunarodnoj zajednici koja se vrlo čudno ponaša; još uvijek, nisu dali klasifikaciju ovog rata, kako EU, tako ni UN koje treba da nadgledaju ljudska prava sa svim svojim organima i tijelima.
U pravu je profesor Ćazim Sadiković koji kaže da je međunarodna zajednica u BiH pokazala dvostruko lice, dakle vode nekonzistentnu politiku dvostrukih standarda.
Mnogo je ratnih zločinaca na slobodi, ništa se ne preduzima protiv njih, slobodno šetaju jer u dijelu naroda imaju istomišljenike koji ih čuvaju.
Poslije svega ovoga smatramo da su prava čovjeka i građanina BiH vrlo ugrožena, posebno prava prve generacije, pravo na život, slobodu i privatno vlasništvo.
Ova prava moraju biti univerzalna, što znači prava za sve ljude i građane, ili nisu prava. Univerzalnost prava posebno se može izvoditi iz Opšte povelje o ljudskim pravima, zatim Konvencija o spriječavanju i kažnjavanju genocida, Deklaracija o pravima čovjeka i građanina i drugim deklaracijama i konvencijama. Kada gledamo odnose između slobode, demokratije i ljudskih prava onda moramo reći da su usko i veoma tijesno povezani, jer je demokratija sredstvo čuvanja slobode, a sloboda je bitan uslov funkcionisanja demokratije.
”Libertas omnibus rebus favorabilior est”
sloboda je od svih stvari najpreča, a Aristotel, kada je riječ o slobodi kaže:
”Slobodan je onaj koji raspolaže samim sobom, koji živi radi sebe sama, a ne radi drugoga. Čovjek koji nema te osobine je rob.”
Iz svega ovoga vidimo da se ljudska prava neprekidno krše, ljudi se ponekada vrlo arogantno – makijavelistički ponašaju ”cilj opravdava sredstvo”, umjesto prihvatanja Sokratovih poruka teorije pravičnosti
”da je bolje biti žrtva nepravde, nego je nanijeti drugome.”
Poziv ljudima da poštuju jedni druge, vjerovatno je ovu misao od Sokrata preuzeo njemački filozof Kant kada je rekao da dobrog čovjeka odlikuje
”poštovanje prema zakonu i poštovanje prema drugom čovjeku.”
Na kraju da kažemo, istina o karakteru rata mora se znati, jer historičari, sociolozi i drugi treba da bez ikakve pristranosti, istražujući probleme rata u BiH, dođu do istine.
”Veritas nunquam perit” (Seneka – istina nikad ne propada).
Intelektualac svjetskog glasa Primo Levi, kada su ga saveznici oslobađali iz koncentracionih logora, rekao je:
”Nisu zločinci samo oni koji su ubijali nego i oni koji su o zločinima šutjeli.”
Mostar, juni 2000. god.
____________________
1 Sadiković Ćazim: Ljudska prava bez zaštite, Pravni centar, 1998. god., str. 23.
Literatura:
- Sadiković Ćazim: Ljudska prava bez zaštite, Pravni centar, Sarajevo, 1998.
- Huntigton Samuel: Sukob civilizacija, Zagreb, 1998.
- Chomsky Naom: Moć i teror, Zagreb, 2003.
- Held Dejvid: Demokratija i globalni poredak, Filip Višnjić, Beograd, 1997.
- Grupa autora: Demokratija i ljudska prava, Sarajevo, 2002.
|
|
Zadnja izmjena: 2004-10-19
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden
|
|