|
Crnomanjasti mladic' dolje morao je ipak posjedovati posebnu moc' govorljivosti; jer polagano se poche topiti led oko Zehrinog srca: mozhda je tome poneshto doprinijela i jara. Ona uze iz jednog zemljanog lonca nekolika karanfila i jednu ”novu vrstu” shvapskog cvijec'a, takozvanu ”punlarguna”, umota ih ne slutec'i nishta u ljubichasto plavu svilu koja se sluchajno nashla u jednom od chunaka razboja i baci kitu cvijec'a Mustajbegu na glavu poprativshi to uzdahom. ”Hvala zlato moje” chulo se odozdo od usrec'enog, pomakni malo zavjesu ustranu. – Ti nec'esh? Oh, ne mogu zhivjeti bez pogleda na tebe. Dodji poslije akshama do kapije, hoc'esh li? Kako, pa ti opet nec'esh? Pozvana si? Dobro, doc'i c'u makar i skapavao. Tvoje lijepo cvijec'e – njegov nos nestade medju cvijec'em – c'e me tjeshiti; u duc'anu c'e biti uvijek pokraj mene.
Nastavi govoriti josh dugo, ali je Zehra osjetila kajanje zbog svoga postupka i povukla se u najudaljeniji kutak, da nishta ne chuje.
”Prichalo! Kako je vjesht u prichanju... Mora da je isto izgovorio vec' vishe puta”, filozofirala je. Iznenada chu neki chudan shum pored sebe. Uplashena otvori vrata dolafa, tu ispod haljina lezhala je sestra Aisha duboko skrivena i spavala snom pravednika.
”Bogu hvala, nije nishta chula”, proshapta Zehra i osvrnu se po sobi plashljivo i drhtec'i, kao otjelovljena losha savjest. Kuda god pogleda, chini joj se da gleda u svjetlucajuc'e ochi Mustajbega – ; Zatvori ochi. Nikakve koristi.
”On ima zao pogled.” zakljuchi nakon dugog zrelog prosudjivanja, ”ali meni time ne chini nishta: Kod Nura kadune u vrtu raste jedna trava protiv toga; od toga c'u sebi spraviti sherbet, to c'e pomoc'i. Hm, – ali ja bih se zheljela josh bolje osvjedochiti o tome, da li mu je zaista takav; kada dolje stoji u suncu i zbog toga zhmirka ochima, ne mogu to tachno prosuditi. Pa, kad bi me majka ipak jedan jedini put pustila u charshiju, gdje on sjedi u svom duc'anu! Bic'u bash marljiva, mozhda vecheras...”
U aksham utvrdi brat Edhem da se chuda josh deshavaju, buduc'i da je pilav imao svoju normalnu boju, a meso se moglo jesti.
Zehra bijashe hvaljena kao novi vezir i ona je znala da iskoristi to raspolozhenje. Brzo je izveden jurish, koji je doveo do rezultata, da cure smiju da idu ”hodati” sa mladim prposhnim Ibrahimom sa svjetiljkom u ruci na chelu, i Edhemom na primjerenom razmaku u zaledju. Sa kakvim je uzhivanjem Zehra obukla teshku staru suknenu feredzhu i uvila glavu jashmakom.
Niko nas nec'e prepoznati, reche, a mislila je pri tom na Mustajbega. Aisha, djevojchurak ishla je samo ”pokrivena” to znachi da je ispod brade povezala veliku laganu maramu koja joj je otkrivala lice. Od uzbudjenja se nije mogla pribrati.
”Edhem nam ne treba” reche bunec'i se; ”pustite neka bude po mom, onda c'e nas sigurno izgubiti”.
I tako se desilo. Pred Carskim mostom Edhem ih je uzalud ochima vrebao, on je zapravo vidio mnoshtvo otkrivenih lica, sve same ”cure”, jer svima nedostajashe karakteristichni znak ”zhene” veliki bijeli shlajer koji im se leprshao na ledjima i velike zhute chizme, ali znak za one koje je trebalo da shtiti, Ibrahima sa velikom svjetiljkom, nije nigdje vidio.
U medjuvremenu su djevojke pobozhno posmatrale vazhan chin paljenja svjetiljki u ”Sultaniji” u koju ih je pustilo nekoliko momaka meka srca. Prava unakrsna vatra, shto je moguc'e smjeshnije izrechenih doskochica, na koje se Aisha trudila da spremno odgovori, brujala je oko pokrivenih cura, kada je njihova obuc'a – a la franca – na trijemu dzhamije zashkripala i tako odala cure koje su, chak u vrijeme Ramazana, smjele sebi dozvoliti takvu slobodu.
Nakon shto su se site nagledale ovih ljepota, pravo chudjenje zapoche u ulici Franc Jozefa.
O, kakav, do sada josh nikada dozhivljeni osjec'aj, da mogu shetati izmedju tih velikih, lijepih kuc'a! Zehra je sve vishe spushtala jashmak, – majka nije bila tu, koja joj ga uvijek navlachi, te zabaci glavu duboko unazad, da bi mogla vidjeti kuc'e u njihovoj stvarnoj visini. Kako je ravna ulica! Zato ”Shvabice” mogu nositi tako tanku obuc'u! – a tek toliko ljudi, mnogo mnogo svjetla; – da se chovjeku zavrti u glavi. Aisha zastade zachudjena, otvorenih usta pred staklenim prozorima poput ogledala, velike kafane.
”Mashalah, najmanje ih je trideset tu”, glasno je mislila. ”Ni govora” odgovori Zehra ”jedva dvadesetak”.
”Shta ti pada napamet!? U chitavoj charshiji ne visi ih toliko” odgovori Aisha ljutito; ”gore pod plafonom po pet, a uz zidove okolo -!”
”Shta, oficira?”
”Ko gleda oficire” povika Aisha uvrijedjena do u dno dushe; ”na svjetiljke mislim, – svjetiljke”.
”Psst” nadje se Ibrahim sa svjetiljkom medju njima, ”svi ljudi gledaju u vas: Ma Zehra, hoc'esh li spustiti jashmak? Hajdemo u charshiju?” Sada Zehrina zhelja bijashe usmjerena na Begovu dzhamiju.
”Josh nisam bila u njoj : moramo uc'i”, odluchi.
Ali imam u Begovoj dzhamiji nije bio mlad momak.
”Hej, zar nec'ete skinuti vashu shvapsku obuc'u? Mislite li vi prposhna stvorenja, da c'u vas pustiti kao prljave ”Shvabe” na lijepi c'ilim? Lud svijet ! Hodaju li djevojke noc'u naokolo u shvapskoj obuc'i! Svashta!”
Mali prolom oblaka iz zemljanog bakracha zali ih iznenada i one uzhasnute pobjegoshe u jedan sporedni sokak.
”Kaduna, hej” kupite ”makarunu” shvapsku ”makarunu”! doviknu iznenada glas pored njih. Aisha se uhvati za jedan zid, da ne bi pala od smijeha.
”Zehra, idi kupi makarunu od Mustajbega! – hahaha!” Zehrino srce poche snazhno udarati.
”Ostanite ovdje u sjeni ti i Ibrahim, da vas on ne prepozna.” zamoli, ja bih rado da izbliza vidim shalvan koji visi u njegovom duc'anu.
”Da, da, shalvan” nasmija se Aisha i stade.
Mustajbeg je imao dobre ochi i istanchan sluh, i kad su ”pokrivene” cure dostojanstveno poshle prema njemu, nije ni trenutka sumnjao u to, iz koje mahale potichu ove misteriozne osobe. Ravnodushno je chuchao na c'ilimu, a njegovo ozbiljno lice nije nichim odavalo da mu je shala vec' bila na umu. U desnoj je drzhao cigaretu, u lijevoj karanfile i ”punlargunu”.
Zehra ga je ispitivachki posmatrala ispod maske svoje slobode (feredzha). Ponovo osjeti djelovanje njegovoga pogleda, ali istovremeno prodje je neshto poput smrtnog prezira; hrabroshc'u ochajnika igrala se sa velikom opasnoshc'u; ona uvuche i stisnu palac – pa ga oslovi. ”Hoc'esh li mi prodati i tvoje cvijec'e u ruci?” Proshapta, otvarajuc'i vrata, promuklo, tonom uobichajenim za muslimanke u ovoj zemlji.
”Prodati! ne, ali mozhda razmijeniti”, reche smijeshec'i se, ”ako ...”
”Ja nemam cvijec'a, inache ne bih trazhila tvoje”, prekide ga Zehra.
”Mozhe biti i neshto drugo” reche mirno. Jedan trenutak su zadirkivali jedno drugo. Zehra svjesna svoje anonimnosti, postajuc'i sve zhivahnijom, zajedljivim je upadicama olakshavala svojoj dushi to da c'e Mustajbeg, dakle njezino cvijec'e ipak dati prvoj najboljoj, a shto je njega ostavljalo ravnodushnim. Zehrin se jashmak opet pomjerio i on u svojoj dokolici posmatrashe vrcave smedje ochi sa lijepo oblikovanim obrvama, pristao nosic', vitku gracioznu pojavu, koju chak ni nezgrapna feredzha nije mogla poruzhniti, i, kad je sve sabrao, dodje do konachnog rezultata, da ona mora da je najljepsha djevojka Sarajeva.
”Dobro, dac'u ti cvijec'e”, reche naposljetku sheretski se smijuc'i, dok se njezino srce stezalo, ”ali moram znati gdje stanujesh.” U njoj sada naraste gorec'i osjec'aj osvete.
”Dzhildzhiluk, trec'a kuc'a, drugi prozor”, reche, ne oklijevajuc'i.
”Idi tamo, ti shejtane” mislila je ”tamo stanuju sve same stare zhene koje c'e ti prosuti vodu po glavi. – Shta – pa on ima i prsten na ruci – O moj Bozhe!”
Navuche veo preko ochiju, da on ne bi mogao vidjeti da su suze u njima. ”Ne treba da dolazish na ashikluk, vec' si obec'an”, dodade ogorcheno.
On pogleda svoju ruku na kojoj je svjetlucao lijepi brilijant. ”Aha” pomisli ”ljubomorna je.” Ne smijem je previshe muchiti.
”To je zaruchnichki prsten moje majke”, primjeti olako. ”Ipak evo, uzmi cvijec'e, – ne tako, pruzhi mi svoju ruku! Shta je, zar se tako plashish?”
Crnomanjasti mladic' pogleda je tako prijateljski da je sasvim zaboravila na ”zao pogled”. Ne htijuc'i, poslusha, i dok joj je stiskao cvijec'e u ruku, osjeti da je prsten vec' na njenom prstu. Snazhan osjec'aj preplavi lice djevojke; prestrashena pojuri odatle grchevito drzhec'i cvijec'e. Svoje drushtvo povuche shto je moguc'e brzhe za sobom. Sa svih strana chuje kako zovu iz duc'ana: ”Hej, kadune, hoc'ete li josh kupiti makarunu.”
Tek kad je za njima bio konglomerat sokaka charshije; dodje ponovo do daha. Aisha bi se svadjala. ”Chekaj, ako kazhem majci, da uzimash cvijec'e od momaka! Pola sahata ste tamo stajali; sad c'e jacija, a mi josh nismo ni bili na Bentbashi.”
Zehra ne odgovori, navuche jashmak duboko na lice i podje shutec'i dalje. Na mostu na Bentbashi stadoshe. Naokolo su se zharile svijetiljke sa minareta, kao i dzhinovski svici; na vedrom noc'nom nebu sijale su zvijezde, chiji su se zrake prelamale u zhuborec'oj vodi Miljacke. Narod u masi kretao se tamo amo, a sa obale je odzvanjala melanholichna junachka pjesma prac'ena muklim udarcima tamburina. Zehra se nagnu preko ograde mosta; ta svjetla koja poskakuju na vodi, zar nisu kao one ochi pune sjaja, sijevajuc'e prevarantske ochi crnomanjastog mladic'a. Krupne suze navrijeshe iz ochiju djevojke. ”Nije me poznao, inache mi ne bi poklonio moje vlastito cvijec'e, dakle prsten koji nosim na ruci je namijenjen nekoj drugoj, dolje sa njim, u vodu. Nec'e ga poslije mene nijedna druga nositi.” Ali zatvoreni prsti se ne otvarahu da bi provela namjeru.
”Je li mi neshto obec'ao? Je li mi obec'ao vjernost? Ne. Zna li da sam rijechi koje mi je kazao uzela za ozbiljno. I kada bih mu sve kazala, da li bi to nagradio? Sluti li on mozhda kome je dao prsten? Brilijanti se ne poklanjaju bash tako, meni nishta, tebi nishta.”
Tok misli se prekide. Ibrahim je potapsha po feredzhi. ”Koliko dugo c'esh josh ovdje stajati? Zar ne chujesh mujezina? Jacija je. Pogledaj, moj fitilj je pri kraju, moramo pozhuriti”. Sad se Aisha, inache uvijek nasmijana i prichljiva, veoma uplashi. Bez svjetiljke ic'i kroz ulice, mada po jedna gori na svakom c'oshku, chinilo joj se uzhasnom smjeloshc'u. Da bi je umirili, svi krenushe umjerenim tempom trchec'i.
”Ruzhne li ove nespretne odjec'e! Chast insanu. Ne mogu stvarno shvatiti, da bic'a ljudima slichna stanu u tu ljushturu”, brundao je neki gospodin zveckajuc'i sabljom.
Djevojke nisu chule ovaj laskavi epitet, a da su ga i chule ne mozhe se smatrati da su ga potpuno razumjele, zbog njihovog ogranichenog poznavanja jezika.
Ibrahimov fitilj je sada jache gorio. On skrenu u jednu usku ulicu bez ljudi da bi skratio put i djevojke sada vishe zapinjahu o kaldrmu, zhurec'i za njim.
Potpuno u znoju stigoshe do kapije kuc'e i strgoshe jashmake sa glava. ”Hej, Edheme” doviknu Aisha, s mukom hvatajuc'i zrak, kada ugleda brata, koji ih je nestrpljivo chekao. ”Chekaj! Rec'i c'u majci. Gdje si se skitao? Svuda smo te trazhili, mislili smo da si se izgubio.”
”Majko” povika jurec'i prema kuc'i, ”Majko, to treba da vidish! Chetrdeset – shta chetrdeset najmanje pedeset svjetiljki gori dolje u shvapskoj kafani, a Zehra, ...”
Ostatak nestade u klokotanju bakracha za vodu, kojega je vec' maloprije stavila na usne, i Zehra iskoristi pauzu da bi joj nagazila nogu i dala tako razumljiv znak.
Bajram! Posvuda praznichno slavlje. Teshko vrijeme posta je proshlo. Razmishljajuc'i stoji Zehra u svojim novim haljinama na prozoru. Gleda u dotjerano mnoshtvo vani i, sva sretna, smijeshec'i se slusha grmljavinu od pucnjeva, koji u brdima bude hiljadostruki eho, i misli da je tako cijelom svijetu objavljena njezina srec'a.
Mustajbeg nije otishao u Dzhildzhiluk, nego je poslao dva brata koji su zatrazhili natrag vjerenichki prsten njegove majke, a njoj – umjesto toga, donijeli jedan drugi.
Sjec'a se one vecheri na mostu na Bentbashi! Njezine prve i posljednje djevojachke slobode! O, vjechno isto na svijetu!
Kako se prekrasnom chinish ochima koji te vide samo kroz mushebak. Mozhda upravo zbog toga.
S njemachkog prevela prof. Enisa Simic'
|