|
Vesna Oborina je završila Medicinski fakultet u Beogradu a u Sarajevu specijalizirala opštu medicinu i odbranila magistarsku tezu. Do 1992. godine živjela je u rodnom Mostaru. Zaposlena je u podgoričkom Domu Zdravlja. Oborina je objavila i dvije zbirke poezije ”Rekvijem” i ”Nostalgija”. Član je Udruženja izvornih umjetnika Crne Gore i Udruženja haiku pjesnika Srbije i Crne Gore. Iza poetese senzibilnih osjećanja, emotivnih podsticaja i bujne imaginacije su brojne kolektivne izložbe i lirski tokovi kojima daje vrijednost iskrenog doživljaja sa opšte ljudskom i univerzalnom porukom. Tako Vojka Vujinović, novinar, bilježi da je riječ o čarobnici koja ukršta poziv ljekara i želju da zakorači u svijet slikarstva i poezije.
O likovnom stvaralaštvu, poeziji, rodnom gradu i mostovima koji spajaju ljude i prostore, Vesna Oborina kaže:
Slikarstvom se bavim od 1992. godine. Počelo je iz potrebe da prevaziđem sve ono što mi se dešavalo i da dolaskom u Podgoricu odagnam tugu, jad, čemer, beznađe, užas i nemaštinu koju su uslovila ratna dešavanja. Bio je to način da pobjegnem od stvarnosti kako bi mašta i snovi zadržali makar djelić onoga što je postojalo dotada u životu. Prvi radovi bili su vezani za moj Mostar i stari most koji sam pamtila ili vidjela na nekoj od sačuvanih fotografija. Slikarstvo je bilo utočište u kojemu sam pronalazila mir i smisao življenja. Druženje sa kičicom vraćalo je i energiju nakon napornog profesionalnog angažmana.
Kao član ”Slikarskog uranka” na radnim izletima širom Crne Gore bilježila sam, pored ostalog, i brojne sakralne objekte koji su potvrda prošlosti naroda ovoga kraja. Ta mistična atmosfera i tišina u njima djeluju umirujuće. Sve se dešavalo spontano. Akvarel, moja slikarska opsesija iz djetinjstva, kao da je ostajao po strani sve dok unutrašnja snažna osjećanja nijesu prokuvala. Tada nastaju slike i poezija. Mostar je bio grad umjetnika, kao i Crna Gora. Šetnja Kujundžilukom (starom čaršijom) pogledi u radnjicama gdje su i prodavci stvarali u akvarelu, kao i prozračne slike Afana de Rivere ostavile su traga. Zato sam u rodnom gradu prije dvije godine organizovala izložbu ”Mostovi ljubavi” na kojoj je centralno mjesto pripalo starom – mostarskom. Nije on bio samo most preko rijeke, nego mnogo više od toga: svjetlost rodnog grada, njegova ljepota i neponovljiva duša koju ljudi nose sobom, umjetnost. Ova izložba u ”Mostu” simbolična, iako tematski nije slična, puno znači. Ponovni susret sa prijateljima u Mostaru biće na praznik Vaskrsenja u galeriji ”Ćorović”.
|