|
Poetičko otvaranje dječjeg doživljajnog prostora
Godine 1954. veliki je medijski odjek imao prvijenac mladog Crnogorca i naturaliziranog Bosanca, partizanskog borca koji se nakon rata posvetio novinarstvu, Stevana Bulajića, pod naslovom Izviđači Vidrinog jezera. I danas se, nakon toliko godina, dadu zapaziti vremenom neprevladane poetičke vrijednosti, posebice vrijednosti same romaneskne jezgre pravog dječjeg romana, čija je sasvim pojednostavljena struktura još uvijek kadra komunicirati s duhom današnjeg, sasvim različita djeteta informatičkog i tehniciziranog stoljeća, od onoga kojeg je zatekla kada se prvi put obznanila, u sredini prošlog stoljeća.
Izviđači Vidrinog jezera7 je kratki roman (mada ima i mišljenja da je riječ o pripovijetci, pa se čak, u istom tekstu istog autora o njemu govori kao o ”celoj zbirci pripovedaka”, što je besmisleno),8 vrlo jednostavne strukture, linearne fabule s tek jednom ili dvije digresije usporednog tijeka, koje i nisu nastale iz kompozicijske nego iz sadržajne nužnosti. Izabrano mjesta dječjeg ”zajedništva” u Balajićevu tekstu je siguran odbir: logorovanje gradskih dječaka na obali Vidrinog jezera. Tipični lik dječjeg realističkog romana predstavljen je družinom dječaka izdvojenom iz izviđačke čete po diktatu žive intelektualne radoznalosti, u elementarnom prirodnom ambijentu. Prekršivši ”izviđačko disciplinsko pravilo”, dječaci se otiskuju, u cijelom lancu ”slučajnosti”, u nepredviđeni pustolovni tok pun neizvjesnosti i strepnje, nesigurnosti i straha, koji se, kao psihološke senzacije, otkrivaju ”prvi put” u započetu životu.
U oživjeloj fabuli neprestani je niz događaja, ulančanih jedan u drugi, smislom da svaki sljedeći proistječe kao ”reakcija” na prethodnu ”akciju”.
Brale, Kole i Jusa su izviđački ”reprezentativni” odbir koji strukturira ”glavni lik” – družinu – a njima nasuprot je ”opozicija”: komandant logora, koji održava ”red i disciplinu dječjeg kolektiva”, i šumar, ”čuvar reda i poretka u prirodi”. Budući da su djeca prekršila oba ”reda” (logorske discipline i zadiranja u životni ”red” prirode), bježe ”s mjesta događaja”, vjerujući da bijegom s ”mjesta zločina”, napuštaju i čine nevidljivim i sami ”poremećaj” koji su prouzrokovali. Nevolje nailaze s prvim korakom u svijet koji dotad nisu pre/poznali, jer ga nikada prije nisu ni vidjeli u tako ”raznovrsnim” obrisima: šuma, noć, grmljavina, oluja, strah i osjećaj posvemašnje izgubljenosti. U novom jutru, ”u prašumi doživljaja”, dječaci osjećaju glad, promrzlost, beznađe – ali ”napreduju” u svojoj odluci da pobjegnu što dalje. Tu se pojavljuju novi likovi (seoskog dječaka, pastira), koji će ih, vidjet će se ubrzo, zapravo i spasiti pozivom seljaka da otjeraju medvjeda koji bi se mogao pojaviti. Dječaci doista i ostvaruju ”susret bliske vrste” s opakom zvijeri, ali pristižu seljaci – i sve se, uz još poneku sitnicu, završava s tipičnim sretnim svršetkom!
Da je riječ o prepoznatom, ne samo ”tipološkom” tematskom mjestu dječjeg romana, nego i ”tipičnim” gradbenim postupcima, zabilježit će i kritička recepcija, koju, između ostalog, Bulajićev prvijenac ”umnogome podsjeća na slične romane namenjene (mladima), objavljene i na strani i kod nas, naprimer, na Nušićeve Hajduke, jer se slično opisuju nevolje dvojice dečaka koji su odbegli od svog odreda”.9
I baš to svraćanje pozornosti na ”stalno mjesto” djetinjstva – otpora dječje prirode prema prisilnom ”adaptiranju” zadanom svijetu (od strane roditelja, odgajatelja, škole, društva…) – bit će i tematski problem drugog bh. romana koji će se pojaviti nekoliko mjeseci kasnije, ali dovoljno da se prekorači u sljedeću, 1955. godinu.
Četiri dječaka Slavka Mićanovića, za razliku od Bulajićeva romana, problematiziraju ”vječiti” sukob ”očeva i sinova”. I sve ono što smo već podvukli kao prepoznate posebnosti poetike dječjeg romana u Bulajićevim Izviđačima, gotovo u potpunosti pronaći ćemo i u Mićanovićevim Dječacima, mada s potpuno drukčijom sadržajnom supstancom i drukčijom građom unešenom u fabulativni tok.
Već smo u uvodnim stranicama rekli da fabula u dječjem romanu gotovo redovito teče po pravcu vremenskog kretanja, pa je i u ovom primjeru, kao i u Bulajićevu, istovjetan, jednosmjeran tok vremena koji osvaja budućnost svake nadolazeće stranice. Ni u formalnom prepoznavanju lika neće biti ništa drukčije nego što je identificiran u Izviđačima Vidrinog jezera: fabulativnu struju u njemu pokreće družina dječaka (u prvom trojica, a u drugom četvorica) – dakle lik koji velika većina dječjih, poglavito realističkih romana, prepoznaje stalnim mjestom, toposom tog juvenilnog narativnog oblika.
U tim prvim romanima, grupni lik jedino nema iznijansiranog vođe, nema lidera koji se pokorno sluša i opslužuje, kao u ”svakom organiziranom društvu” koje se oponaša i preuzima iz usporednog, zbiljnog svijeta (odraslih).
Autori, i jedan i drugi, smještaju (gradsku) djecu u prirodni, izvangradski prostor, na obalu jezera, odnosno na obalu rijeke. Bulajićev motiv bijega je nesviklost i nepokoravanje organiziranoj izviđačkoj disciplini; Mićanovićev je motiv dubljeg, psihološkog opravdanja – na tiraniju očeva, odgovara se bijegom kao jedinim mogućim otporom fizičkim kaznama za dječje ispade unutar obiteljske, neprevladane patrijarhalne svijesti.
I jedna i druga družina, našavši se iznenada izvan ”civilizacije”, počinje borbu za doslovno preživljavanje, trpi u oba romana pakleni olujni prolom pun grmljavina, pljuskova i sijevanja munja, i jedni se i drugi izlažu opasnim rizicima (Bulajić ih ”režira” kao susret s groznim medvjedom, a Mićanović im na ”istraživačku putanju” podmeće ni manje ni više nego jezivi filmski prizor ”propadanja u živo blato” močvare. I u jednom i u drugom romanu pojavljuju se – ”niotkud”! – ”čudni starci”: u Izviđačima lovočuvar, a u Dječacima neidentificiran lik ”čovjeka prostrane lubanje” (baš je tako napisano!)10, koji, uza svu epizodičnost, dodaju živost i životnost i jednoj i drugoj prozi. Iz tako potpuno različitih motivskih ishodišta i opravdanja, a sa istim inicijalnim efektima (bijeg sa ”zadanog mjesta”) – različite su i realizacije tih dvaju prvih dječjih romana u bh. književnosti.
Bulajić ju je ostvarivao psihološkim prepoznavanjem lika i njemu pripadajućeg događaja s očekivanjem malodobnog čitatelja kojem je roman i okrenut: ta se autorova intencija očitovala u nekoliko slojeva teksta (koji su, nažalost, izostali u Mićanovićevu uozbiljenu pa čak i usiljenu štivu) – to se prije svega odnosi na živu izmjenu događaja i prizora, susretanja novih, iznenadnih, neočekivanih likova, te vrlo važnih elemenata razasutih po cijeloj strukturi – dječje vedrine i bezbrige, te humorističkih iskrica po svim romanesknim stazama i naumima.
Bulajić kao da se, u žurnalističkom smislu, pomalo i poigravao tekstom, čineći ga prhkim i vrlo čitkim, ponekad doduše i površnim, dok je Mićanović prilježno pokušavao uglačati tekst po nekoj zamišljenoj stilskoj školi, pre/često opisujući šumu i rijeku ili ”frojdovski” ponirući u psiho-portrete rečenicama koje, nerijetko, sastavlja i više od 30 riječi u višerednom nizanju.11 Leksičko egzaltiranje ljepotama prirode, najmanje na desetak mjesta, iskazivano je pustim frazama trivijalnog romana, tipa: Pa to je divno!
Mada jedan od historičara dječje književnosti tvrdi da je taj roman ”u svoje vrijeme značio osvježenje!12, to je zaista teško poricati jer mu je u domaćoj književnosti prethodio samo jedan jedini roman, Izviđači Vidrinog jezera. Prostor za usporedbe bio je više nego oskudan.
Treba, ipak, pamtiti oba romana kojim je ”probijen led” opne ”ledenog doba” kad su djeca još uvijek bila malo više od ljupkih stvari, kad se zaozbiljno mijenjao njihov ”status u društvu”, kad su pisci, bez obzira na ostvarene rezultate, vještinu svojih pera pretvarali u svoju vlastitu sudbinu – vidjet će se uskoro – poput svake prethodnice s velikim težnjama književnih pionira. Politički kontekst nove društvene stvarnosti, u tom smislu, bit će više nego presudan.
Preusmjeravanje početka prema kraju
Dječji realistički roman usmjerit će se prema partizanskoj i herojskoj tematici, oblikujući u kratku vremenu zavidan ”književni korpus” koji je poslužio kao sredstvo idejne propagande, poznat pod imenom ”Književnost Narodno-oslobodilačke borbe”.13
Književnost NOB-e ne bi uopće predstavljala problem, da ta književnost nije u najskorije vrijeme doslovno zagušila ukupni književni, knjižarski, knjižnički i školski prostor svojim umotvorinama pisanim po najstrožem diktatu vladajuće političke volje, koja je novim piscima, prethodno rashodovanim oficirima i podoficirima, u samo pero izdiktirala znamenitu Timofejevu Teoriju književnosti. Dok su izučili sve o teoriji odraza, spremajući se na pisanje onih mrtvih ”knjiga za djecu” (tipa Male priče o velikoj djeci i Priče o malim borcima jednog Alekse Mikića, feljtonističke i memoarske priče Sa rodne grude društvene radnice Vere Obrenović Delibašić ili Gligorove stijene, u vrijeme potonulog Sime Klarića, protjerane su sve vile i vilenjaci, džini i vukodlaci, svi su čarobni štapići sagorjeli u ideološkoj vrućici novog društva, Aladinov je duh ponovno zatočen u zahrđalu lampu, a Alici iz Zemlje čudesa granična je brklja bila pred nosem spuštena. Sve ”nematerijalno” što je postojalo od ”početka svijeta”, zbrisano je poput slova kredom ispisanih na crnoj ploči sudbinskog udesa. Kada je onaj Nikoletina odlučno rekao majci da ”od sinoć više nema (ni) Boga”, bilo je sasvim jasno da se zastor konačno spustio…
(Ulomak iz studije Dječji realistički roman u bh. književnosti)
____________________
1 Štitić, Lina – Hamid Dizdar: Bibliografija knjiga i periodičnih izdanja štampanih u Hercegovini (1873 – 1991), Mostar, 1955., str. 10
2 Dizdar, Mak: Savremena bosansko-hercegovačka pripovijetka, u: Panorama savremene bosansko-hercegovačke proze, Udruženje književnika Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1961., str. 31
3 Jeknić, Dragoljub: Književnost za djecu u Srbiji i Crnoj Gori, u: Muris Idrizović – Dragoljub Jeknić: Književnost za djecu u Jugoslaviji, Književna zajednica Drugari, Sarajevo, 1989., str. 830
4 Zalar, Ivo: Dječji roman u hrvatskoj književnosti, Školska knjiga, Zagreb, 1983., str. 17
5 Usp.: Majhut, Berislav: Pustolov, siroče i dječja družba: hrvatski dječji roman do 1945., Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2005.
6 Osman-Aziz (tj. Osman Nuri Hadžić i Ivan Miličević): Bez nade. Pripovijest iz mostarskog života. U Zagrebu, naklada ”Matice hrvatske”. 1895.
7 Stevan Bulajić: Izviđači Vidrinog jezera, Svjetlost, Sarajevo, 1954.
8 Marjanović, Voja: Dečji pripovedači, Dečje novine, Gornji Milanovac, 1977., str. 68
9 Leovac, Slavko: Kratak osvrt na bosansku dečju književnost, u: Svetlo i tamno, Džepna knjiga, Sarajevo, 1957., str. 307-308
10 Mićanović, Slavko: Četiri dječaka, Svjetlost, Sarajevo, 1955., str. 92
11 Usp.: Kajan, Ibrahim: Gramatički modeli dječjeg teksta. Umjetnost i dijete, vol. XV, br. 5, 1983., str. 53-63
12 Idrizović, Muris: Književnost za djecu u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1976., str. 90
13 ”Književnost Narodnooslobodilačke borbe”, naslov je opširnog poglavlja unutar citirana djela Murisa Idrizovića (1976), a tako su postupali i drugi, brojni književni kritičari i književni historičari…
|