|
Nakon pet do sada objavljenih knjiga u dvadeset godina spisateljskog rada, Sabahudin Hadžialić pripremio je novu pjesničku zbirku pod naslovom Alter ego u koju je uvrstio dvadesetak ranije publiciranih pjesama, te isto toliko novih pjesničkih ostvarenja. Ovaj izbor zorno potvrđuje njegov pjesnički dignitet, koji je izgrađen na referalnim zasadima savremene evropske i svjetske poezije.
Zbirka je podijeljena na tri tematske cjeline.
Prva cjelina govori o nama, odnosno općenito o ljudima koji sebe svrstavaju u najsavršenija živa bića na planeti Zemlja. Koliko je to samorangiranje (in)validno ponajbolje potvrđuju sukobi i ratovi koje ta, najsvjesnija (?) bića vode od nastanka ljudske civilizacije. I koje će voditi do nepoznatog kraja neizvjesne nam budućnosti. Kad pjeva o nama i našim ljudskim manama, Hadžialić je razložno škrt na riječima i uvjetno određen u promišljanjima. On vjeruje čovjeku, ali na pragmatičkoj ravni izražava sumnju u mnoge njegove nakane i postupke. Potvrdu toga pristupa i stava nalazimo naročito u pjesmama pod naslovima Amanet, Bezimeni, Cogito ergo sum i Galeb Jonathan Livingston. Obraćajući se čovjeku kao jedinki svoga roda, u pjesmu Amanet, Hadžialić promišlja i zapisuje sljedeće stihove:
- Ne osjećaj zavist prema onima što baklju nose.
- Dogorjet će u njihovim rukama.
I to je sve! To je cijela pjesma. Čista i jasna kao brušeni poetski biser. U njoj se svatko može potražiti i pronaći. Po svojoj pameti i po vlastitoj savjesti. Bilo mu od volje!
Druga cjelina posvećena je zemlji i domoljublju. Zemlji kao mjestu postanka i opstanka. Domovini i domu kao ishodištu kojem se vraćamo ma gdje bili i ma kamo išli. Duhom i (ili) tijelom, svejedno. U epicentru Hadžialićeva pjesništva o zemlji je država Bosna i Hercegovina. Zemlja usuda i suda. Zlatni rudnik za domorođene i magnet za strance. Posna i rosna. Hercegovina i Bosna. Sve u jednom i sve oko jednog. Pjesnikova zemlja! Rodna i plodna. Od grkog bajama, do semberskog i posavskog šećera. U hudi vakat i u ludo vrijeme, ta zemlja biva gladna, jadna i hladna. Baš kao u pjesmi Kula od karata u kojoj pjesnik, ne bez tuge i gorčine, zapisuje sljedeće stihove:
- Snijeg i led Bosnom viju.
- Hercegovina hladnom postaje!
I opstaje, pridodajem! Tek da to zlobnici i agresori, ne zaborave!
U trećoj cjelini pjesnik promišlja ljubav kao najveće postignuće čovjekova duha i ljepote prirode što nas okružuje. Ljubav je uzajamni odnos i zanos bića koja opstaju širenjem Dobra i vrste kojoj pripadaju. Istovremeno, ljubav je centar svijeta i svega što postoji i jedino ona nam pruža priliku da voljenjem odbranimo ljudsku čast i dostojanstvo. Većinu ljubavnih pjesama u sklopu četverodjelnog ciklusa pjesnik posvećuje svojoj životnoj saputnici Amiri. Pjesme nastale iz ljubavi nisu škrte na riječima. U njima je pjesnik otvoren i jasan, a u odmjerenoj dozi zaljubljen i strasan. Žena je prvo lice ljubavi i donositeljica života i to djelo prirode nitko ne može poreći niti promijeniti. U tome prsti sudbine, a ni ljudske ruke ni primisli ne mogu ništa poremetiti niti preusmjeriti. I to je najbolja i najvječnija božja i prirodna pravda. Tako neka ostane do kraja svijeta i svega! Jer, tako nam sugerira i pjesnik u nadahnutoj pjesmi Ona i ja:
- Kao plima mojih sjećanja, ona rađa moje dane.
- Kao mjesec mojih noći, ona upija moje godine.
Ljubav nema granice! A što će ljubavi granice, kada je ionako sve drugo oko nas beznadno ograničeno?!
U ovoj poetskoj zbirci, nevelikoj po sadržini, a golemoj po snazi kazanih i zapisanih poruka, ugrađeno je više desetina pjesama čiju će misaonu dubinu i leksičku širinu osjetiti svaki dobronamjerni i dobroupućeni čitatelj. Izdvajam samo neke od njih, svjestan da su ukusi različiti i da o njima na ovome mjestu ne treba raspravljati. To su, uz već spominjane, u prvom redu pjesme s naslovima: Bili su i ostaće, Manipulatorima čuđenja, Priča o mladosti, Prosjaci uma, Sudbine I i II, Mogu li?, Tebi istino, Usud, Zemlji, njoj samoj, Mea culpa, Neotkani Sizif i Nacionalistička himna. U potonjoj pjesmi, kao i u još nekima sličnog sadržaja, pjesnik se s jakim argumentima određuje negativno prema politici i njenim protagonistima. Čini to bez dvojbe, premda i sam neposredno sudjeluje u procesu političkog osvješćivanja masa koje su, koliko do jučer, zavedene rikom ovnova predvodnika, mahale oružjem i posipale se pepelom i garom sagorjelih riječi i baruta etničkih gladijatora i haških krvnika.
Poezija Sabahudina Hadžialića otkriva nam i potvrđuje pjesnika zavidne kulture, bogate leksike i širokog književnog znanja i umijeća. Zahvaljujući tome, on uspješno prati sve trendove savremene svjetske poezije i primjenjuje je u vlastitoj književnoj radionici. Tako nas uvjerava da su krila njegove mladosti koja su u pjesmi Galeb Jonhatan Livingston bila na opravci ”u njihovim radionicama” u jako dobrom stanju, te da mirno plove našim podnebljem noseći ga smjerno u visine i u još neotkrivene literarne predjele. Za očekivati je da će nas sa toga puta i ubuduće obasipati novim raskošnim stihovima i snažnim pjesmama. Kako je to, uostalom, i do sada činio.
Šta još na kraju reći osim: Sretno ti i berićetno poetsko i ljudsko putovanje, pjesniče Sabahudine!
|