|
Na Kortedali, u jednom od naselja (komuna) razudjenog i prostranog Goeteborga, u tamoshnjoj biblioteci, sasvim sluchajno naishao sam (i uzeo da ishchitam) zbirku pjesama ”On ,neko drugi” Radeta Sherbedzhije. Vidim i biljezhim da je izdavach knjige ”Stubovi kulture”, Beograd (Gospodar Jovanova 34, tel: 631-556; 631-646), da su urednici Predrag Markovic' i Gojko Bozhovic', oprema Dushan Shevic', korektor Gabrijela Maric', za izdavacha Milan Pajevic' i da je tirazh 1000 primjeraka.
Knjiga poezije Radeta Sherbedzhije, filmskog i pozorishnog glumca, pjesnika, zapisivacha, recitatora, jednog Radeta koji je ”Kulturna institucija” koja hoda, i glumi, i govori, i pjeva, e njegovu knjigu ishchitavam polahko, sve se trudec'i da mi nishta Znachajno ne promakne. I u svemu shto chitam nalazim Sebe, svoja promishljanja o Vremenu i Prostoru koji nije niti malo okrenut Dobrim Licem prema ljudima, prema Meni. I bivam tako neko Drugi, o kome i govori na samosvojan nachin Sherbedzhija svim pjesmama u ovoj knjizi.
To je Mozaik osjec'anja i raspolozhenja Pjesnikovih (Radetovih) u vremenu 1989-1996. godine. Iskazano je to Vrijeme u gustini i na nachin da se o svakoj pjesmi razmishljati – mora. Medju koricama ove Knjiga koja se pojavila u Beogradu, 1998., nashlo se, slovom i brojem 55 pjesama. One nisu razvrstane po nikakvim ciklusima i manjim cjelinama. One sve zajedno Chine Zhivot i Zhivljenje, nekoga Drugoga, a ne onoga Chovjeka shto sve pjesme ”iscrta” i zapisa. Taj Neko Drugi i u Meni zhivi od onoga trenutka kada sam postao Izbjeglica, Raseljeno lice, neko koga ovdje u Shvedskoj nazivaju Strancem ili neshto ”njezhnijim” imenom Useljenik.
Ova knjiga poetskog glasa (vriska, pochesto) i mirisa, naslovljena ”On, neko Drugi” se, i otvara istoimenom pjesmom u prozi koju zhelim jednim dijelom i citirati:
”Vec' duzhe vrijeme, neki chovjek u meni odbrojava moje korake. Jedan, dva, tri, chetiri… I tako po chitave dane. Pustim ga da to chini, hoc'u da kazhem, ne mogu ga zaustaviti kada neshto naumi. On unaprijed zna shto c'u ga pitati, a ja se uvijek iznenadim njegovim odgovorom. Sve u svemu, naviko sam se vec' na njega. Posljednjih godina neprestano je sa mnom. Ponekad mi se chini da je zhivio u meni od najranijeg djetinjstva, tj. od kada se pamtim. Kako bi inache znao neke najintimnije stvari koje nikome nisam povjerio? Chesto zazhelim da izadje iz mene, da sjednemo za stol i ljudski poprichamo o svemu. On se tada zavuche u najdublji dio mene, postaje malen i gotovo nevidljiv i odnekud izdaleka odgovara. Nec'e da govori o sadashnjosti i uopc'e, pravi se kao da ne hodamo ulicama Londona i kao da ne postoji ova nova stvarnost oko nas sa svim svojim posebnostima. On bi samo da pricha o proshlosti. Narochito o stvarima koje bih ja shto prije da zaboravim. Kazhe (gotovo podsmjehujuc'i se): Sve tvoje je u tebi. Treba ti samo pomoc'i da pravilno rasporedish uspomene…”
Neki pitki ritam oholosti, sada vec' jasno vidim, ima nakanu i ne da mi da se Probudim, iako mislim da sam vec' budan. Ono shto znam o Samoc'i, ochito je, nije dovoljno, a ono shto ne znam, tek treba da Nauchim. Sam da uchim ono chega u Knjigama nema. Nema dovoljno. Ima samo na kashikicu, a to je, ruku na srce – nedovoljno. Kahvena kashikica.
Nego mozhda, mozhda bi, i bilo dovoljno da se vratim u Djetinjstvo i svoje (i nashe) i da iz te perspektive posmatram Nebo i kazhem glasno:
E, ovaj oblak nosi kishu, ovaj hladnoc'u i tamu mrklu, i sluchajno ne chinite nishta da se oblak vrhom rijechi ruzhne probije, i da se sadrzhaj njegov ne prospe po zemlji. Neka i ovoga jutra Avlija nasha bude umivena rukama rose moje rahmetli majke Naze. Bozhe dragi, uchini da se miris domac'e kahve i ugodjaja razlije svuda unaokolo. Zashto da ne, neka se zna da smo se svi razbudili, da je cijela porodica/obitelj na okupu, da doruchkujemo i da se dogovaramo o poslovima, shta ko da uradi. Mene je zapalo da josh malo odspavam, ali i da budem budan i da pratim Dogadjanja u sobi, sada kada se razdanilo i svjetlost ”pojela” mrak, a time i one slike koje su me muchile, i u Snu i na Javi. Ko je jachi, toga je i dan u kome zhelim da se s Tobom susretnem. Reci Ti, gdje i kada?
San je, ipak, mala Vjechnost u kojoj se lijepo osjec'am. Sve je moguc'e u Snu. I da mi izrastu krila i da se na let odluchim, i da vidim i Ono shto sam chulima i slutnjom, nasluc'ujem. Jesam li ovo u trouglu: Zagreb – Goeteborg – Trebinje? Jesam li? Ako nisam, neka mi se omoguc'i da se Probudim. Probuditi se ili Sanjati, chini se da je to Pitanje na koje se trazhi Odgovor! Ako Pitanja nema, nema ni Odgovora. Zato shto N e m a.
Chudna je, i neobichna knjiga poezije ”On, neko drugi” Radeta Sherbedzhije. Zaista chudna i inspirativna. Sve sam ovo morao da Zapishem, jer sve ovo ima itekako veze sa Prochitanom knjigom, koja me pravo – razvalila. Sada se moram ponovo Sakupiti…
|