|
Na Kortedali, u jednom od naselja (komuna) razuđenog i prostranog Göteborga, u tamošnjoj biblioteci, sasvim slučajno naišao sam (i uzeo da iščitam) zbirku pjesama ”On ,neko drugi” Radeta Šerbedžije. Vidim i bilježim da je izdavač knjige ”Stubovi kulture”, Beograd (Gospodar Jovanova 34, tel: 631-556; 631-646), da su urednici Predrag Marković i Gojko Božović, oprema Dušan Šević, korektor Gabrijela Marić, za izdavača Milan Pajević i da je tiraž 1000 primjeraka.
Knjiga poezije Radeta Šerbedžije, filmskog i pozorišnog glumca, pjesnika, zapisivača, recitatora, jednog Radeta koji je ”Kulturna institucija” koja hoda, i glumi, i govori, i pjeva, e njegovu knjigu iščitavam polahko, sve se trudeći da mi ništa Značajno ne promakne. I u svemu što čitam nalazim Sebe, svoja promišljanja o Vremenu i Prostoru koji nije niti malo okrenut Dobrim Licem prema ljudima, prema Meni. I bivam tako neko Drugi, o kome i govori na samosvojan način Šerbedžija svim pjesmama u ovoj knjizi.
To je Mozaik osjećanja i raspoloženja Pjesnikovih (Radetovih) u vremenu 1989-1996. godine. Iskazano je to Vrijeme u gustini i na način da se o svakoj pjesmi razmišljati – mora. Među koricama ove Knjiga koja se pojavila u Beogradu, 1998., našlo se, slovom i brojem 55 pjesama. One nisu razvrstane po nikakvim ciklusima i manjim cjelinama. One sve zajedno Čine Život i Življenje, nekoga Drugoga, a ne onoga Čovjeka što sve pjesme ”iscrta” i zapisa. Taj Neko Drugi i u Meni živi od onoga trenutka kada sam postao Izbjeglica, Raseljeno lice, neko koga ovdje u Švedskoj nazivaju Strancem ili nešto ”nježnijim” imenom Useljenik.
Ova knjiga poetskog glasa (vriska, počesto) i mirisa, naslovljena ”On, neko Drugi” se, i otvara istoimenom pjesmom u prozi koju želim jednim dijelom i citirati:
”Već duže vrijeme, neki čovjek u meni odbrojava moje korake. Jedan, dva, tri, četiri… I tako po čitave dane. Pustim ga da to čini, hoću da kažem, ne mogu ga zaustaviti kada nešto naumi. On unaprijed zna što ću ga pitati, a ja se uvijek iznenadim njegovim odgovorom. Sve u svemu, naviko sam se već na njega. Posljednjih godina neprestano je sa mnom. Ponekad mi se čini da je živio u meni od najranijeg djetinjstva, tj. od kada se pamtim. Kako bi inače znao neke najintimnije stvari koje nikome nisam povjerio? Često zaželim da izađe iz mene, da sjednemo za stol i ljudski popričamo o svemu. On se tada zavuče u najdublji dio mene, postaje malen i gotovo nevidljiv i odnekud izdaleka odgovara. Neće da govori o sadašnjosti i uopće, pravi se kao da ne hodamo ulicama Londona i kao da ne postoji ova nova stvarnost oko nas sa svim svojim posebnostima. On bi samo da priča o prošlosti. Naročito o stvarima koje bih ja što prije da zaboravim. Kaže (gotovo podsmjehujući se): Sve tvoje je u tebi. Treba ti samo pomoći da pravilno rasporediš uspomene…”
Neki pitki ritam oholosti, sada već jasno vidim, ima nakanu i ne da mi da se Probudim, iako mislim da sam već budan. Ono što znam o Samoći, očito je, nije dovoljno, a ono što ne znam, tek treba da Naučim. Sam da učim ono čega u Knjigama nema. Nema dovoljno. Ima samo na kašikicu, a to je, ruku na srce – nedovoljno. Kahvena kašikica.
Nego možda, možda bi, i bilo dovoljno da se vratim u Djetinjstvo i svoje (i naše) i da iz te perspektive posmatram Nebo i kažem glasno:
E, ovaj oblak nosi kišu, ovaj hladnoću i tamu mrklu, i slučajno ne činite ništa da se oblak vrhom riječi ružne probije, i da se sadržaj njegov ne prospe po zemlji. Neka i ovoga jutra Avlija naša bude umivena rukama rose moje rahmetli majke Naze. Bože dragi, učini da se miris domaće kahve i ugođaja razlije svuda unaokolo. Zašto da ne, neka se zna da smo se svi razbudili, da je cijela porodica/obitelj na okupu, da doručkujemo i da se dogovaramo o poslovima, šta ko da uradi. Mene je zapalo da još malo odspavam, ali i da budem budan i da pratim Događanja u sobi, sada kada se razdanilo i svjetlost ”pojela” mrak, a time i one slike koje su me mučile, i u Snu i na Javi. Ko je jači, toga je i dan u kome želim da se s Tobom susretnem. Reci Ti, gdje i kada?
San je, ipak, mala Vječnost u kojoj se lijepo osjećam. Sve je moguće u Snu. I da mi izrastu krila i da se na let odlučim, i da vidim i Ono što sam čulima i slutnjom, naslućujem. Jesam li ovo u trouglu: Zagreb – Göteborg – Trebinje? Jesam li? Ako nisam, neka mi se omogući da se Probudim. Probuditi se ili Sanjati, čini se da je to Pitanje na koje se traži Odgovor! Ako Pitanja nema, nema ni Odgovora. Zato što N e m a.
Čudna je, i neobična knjiga poezije ”On, neko drugi” Radeta Šerbedžije. Zaista čudna i inspirativna. Sve sam ovo morao da Zapišem, jer sve ovo ima itekako veze sa Pročitanom knjigom, koja me pravo – razvalila. Sada se moram ponovo Sakupiti…
|