Jedan vrli Hercegovac – Milorad Đ. Deretić (Rapti kod Trebinja, 1928.) u odmaklim se godinama latio pera, osjetivši potrebu da mnogo toga što je proživio ostavi čitaocima i potomstvu. U ovoj (2005.) godini objavio je dvije obimne knjige a treća je u štampi.
Ovdje ćemo skrenuti pažnju samo na prvu knjigu iz ove serije, ”Životni put knjigu piše”, u kojoj detaljno, s mnogo činjenica, autor opisuje svoj, nekad tegoban i tragičan, nekad čak krvav, ali često i radostan život dug sedamdesetak godina. Jasno, pišući o sebi, o onome što se njemu događa, on je morao pisati o prostorima, događajima i ljudima u kojima se, i s kojima se, sve u njegovom životu zbivalo. A mnogo toga se, naglašavamo, zbivalo u Hercegovini i Mostaru kao i u drugim krajevima one velike Jugoslavije.
Mada autor to nije učinio, ovu knjigu mogli bismo podijeliti i posmatrati u tri dijela. Prvi dio obuhvatao bi Deretićevo djetinjstvo, pred Drugi veliki rat, a zatim početak i razbuktavanje rata u koji je Deretić stupio s trinaestak godina i do kraja se borio predano protivu okupatora. Ratni dani su mu, najvećim dijelom, proticali na prostorima Hercegovine i on svestrano iznosi svu dramatiku ratovanja po Hercegovini i šire. Naročito je dramatično i sugestivno opisao borbe za oslobođenje Mostara od Nijemaca. Tu je Deretić bio ranjen i liječio se u Mostaru gdje će sresti svoju simpatiju iz predratnih ilegalskih dana u Dubrovniku. I dogodila se partizanska ljubav ali njegova miljenica neće dočekati slobodu. Autor se, inače, tokom cijele knjige često vraća Mostaru. Kao mlad oficir on će biti rano penzionisan (sa svega 23 godine) pa će se vratiti u svoje Trebinje gdje će se jedno vrijeme aktivno baviti raznim odgovornim poslovima. Ali, želja za znanjem i napredovanjem vodi ga u Mostar gdje će pohađati i završiti učiteljsku školu, pa tu jedno vrijeme i učiteljevati. O tim danima Deretić piše nadahnuto, s puno ljubavi za Mostar i Mostarce, ukupnom životu koji je tu proveo. Tu bi se negdje i završio prvi dio ove obimne knjige (oko šeststotina strana B formata).
Drugi dio ove razuđene a zanimljive knjige počinje Deretićevim odlaskom u Sarajevo, gdje će završiti studije na Pravnom fakultetu. Nešto stariji od svoje studentske generacije, pa time i mnogo iskusniji, bogatiji raznim saznanjima, brzo i aktivno će se uključiti u sve pore studentskog života, naročito onog organizovanog kroz razne vidove okupljanja i zajedničkog djelovanja. Pokrenuo je mnoge dragocjene inicijative koje su trajno ostale u sjećanju njegove generacije. Radio je mnogo, bio dobar student, stekao brojne prijatelje i svoj, već ionako bogat, život obogatio mnogim novim iskustvima. U Sarajevu će sresti i svoju buduću životnu saputnicu – Jelenku Salatić, kasnije poznatog i plodnog arhitektu ali, nažalost, sada već pokojnicu. Možda nešto sažetije, što je nametalo obilje grade, ali dovoljno svestrano podsjećanje, Milorad Deretić je pisao o svojim bogatim sarajevskim danima.
|