|
Kao prvi poslijeratni mostarski školovani slikar odmah je svoju djelatnost usmjerio oživotvorenju likovne tradicije, koja je ratnim i drugim okolnostima izgubila kontinuitet, ali nije i pečat koji su dali istinski umjetnici Antun Motika i Karlo Afan de Rivera. Oni su između dva rata unijeli ozračje moderne europske umjetnosti u naše ”tmurno podneblje”. Motika desetogodišnjim (1930-1940.) radom, stvorio je bogat slikarski opus s prozračnim motivima Mostara, ulicama, baščama, alejama, cvijećem, prepunim svjetla i poetike razigranih crta – Utrilovski skladne kromatike. U sličnom maniru popularni Karleto postigao je vrhunski dometu akvarel tehnici. Nešto kasnije stilski ih je slijedio Meho Sefić, pretjerujući ponekad dominantnom bjelinom na kojoj bi se jedva nazirali obrisi motiva.
I Mustafa Pezo je po svojoj vokaciji kroničar Mostara. I on svojom paletom ispisuje motive staroga grada, fragmente i simbole Hercegovine, ali na potpuno svoj način, svojim jezikom, koji je veoma suprotan od spomenutih prethodnika.
Poznajući njegovu blagu i dobroćudnu narav, sjetno i odmjereno interijerski zatvorenog dijaloga, on motive starog grada slika prigušenom gamom boja ili kontrastima svjetla i sjene s pastuoznom teksturom koja vremenskom patinom aktualizira motiv. Ovdje, treba citirati osvrt vrsnog povjesničara umjetnosti i poznavatelja Pezina djela Radomira Stanića, koji je dao u katalogu treće samostalne izložbe, siječnja 1965. u Sarajevu. On ističe: ”Njegov dosadašnji umjetnički razvoj, koji se odvijao bez velikih skokova i uzleta, ali u znaku stalnog i postepenog rasta i sazrijevanja osvjetljava ga kao stvaraoca široke radoznalosti. U njegovom slikarstvu najevidentnija je opčinjenost zavičajem – Mostarom i Hercegovinom. Zaljubljen je u jasno određeni tematski registar, u svijet koji transponuje sa strašću i koga uglavnom sačinjavaju jednostavni, pomalo sumorni fragmenti prošlosti, svjedočanstva prohujalih decenija, vjetrovima i kišom isplakane i trošne fasade, zidovi na kojima je vrijeme ugraviralo svoje nezaustavljeno prelaženje, groblja predaka on slika bez formalne i stilske strogosti, ali zato u svoje vizije uvijek unosi dovoljno osjećanja i srca.”
Da! Pezo je tiho, nepretenciozno gradio svoje djelo, stalno tražeći istiniti i autentični izraz koji nam intimno i uspješno otkriva na svojim slikama. To traganje za suštinom likovnosti od školskog socrealizma do apstrakcije – odmjerenog ritma geometrijske stilizacije stećaka i interijerskih okvira, znalački uspostavljene ravnoteže, odlike su njegove kompozicije. Posebno treba istaći Pezinu ljubav prema ”Mrtvoj prirodi”, prema zrelim plodovima smokava, šipaka i dunja iz njegove bašče pokraj bistre i slavujske Jasenice.
On je sa svojim plodovima znao satima sabrano šutjeti i razmišljati dok ne izvuče sočne boje i osnovne crte satkane u strukturi i konstituciji svoga duha. Neposrednim i studioznim prožimanjem karaktera oblika i boja s naglašenom konturom zatvorenih linija težio je istaći dvodimenzionalnost motiva.
U slikama mrtvih priroda on je najvjerniji sebi, svom šutljivom mentalitetu, kad s jednom riječi, ili jednim potezom kista kaže sve dajući pravi akcenat emotivnom doživljaju svoga kreda. U registru interesovanja jedna od Pezinih dimenzija je i primijenjena umjetnost. Bavio se i grafikom, a u terakoti oblikovao je reljefe i figure manjeg formata inspirirane stećcima i Starim mostom. Slične motive obrađivao je i u bakru, što je prezentirao u svojoj galeriji u starom Mostaru. Iako suvenirskog i komercijalnog tipa ova galerija je svojim umjetničkim vrijednostima obogatila bazarske sadržaje i potisnula naplavu kiča i plagijata.
Osim što je Mustafa Pezo svestrani stvaralac, umjetnik određene fizionomije, jedna od sublimnih odlika jeste njegova društvena angažiranost, kako kaže R. Stanić: ”duboka i svestrana privrženost tokovima likovnog života ovoga grada, kom je od samog početka svoje umjetničke aktivnosti, podredio sebe, svoje stvaralaštvo. Kao inicijator osnivanja i voditelj Podružnice ULUBiH-a za Hercegovinu, on je postao i ostao ne samo duhovna spona između društvene sredine i umjetnika koji u Mostaru žive i stvaraju, već i uporni borac za afirmaciju likovne umjetnosti, za punije i potpunije stvaralačke uslove ovdašnjih slikara i vajara i za njihovo adekvatnije predstavljanje javnosti.”
Iznad svega Pezo je uzoran i uspješan likovni pedagog. Osuvremenio je i obogatio, inače stereotipnu nastavu crtanja, novim sadržajima i programima likovnog odgoja mladih, za šta je sa učenicima dobijao Republička i Savezna priznanja na mnogim smotrama dječijeg likovnog stvaralaštva.
|