|
Svi smo chuli za logore poput Manjache i Keraterma i stravichne zlochine koji su se tamo dogodili. Ali, nisam siguran da josh uvijek svi znamo za postojanje koncentracionih logora smrti, poput Heliodroma u Mostaru, Dretelja, Gabele, zatvora u Shirokom Brijegu, Ljubushkom, Grudama… i kakvi stravichni zlochini su tamo pochinjeni… 12 godina o tome traje velika i nepodnoshljiva shutnja, bolje rec'i – zavjera shutnje. Kome to odgovara da se o logorima u Hercegovini govori samo kada se mora, pa i tada krajnje oprezno i uvijeno? Niko zbog toga nije odgovarao, niti jedan zlochin u logorima nije procesuiran. Kakvu takvu nadu da c'e pravda, makar i sa velikim zakashnjenjem biti zadovoljena, nudi predstojec'i hashki proces shestorici politichkih i vojnih lidera samoproglashene ”Herceg Bosne”. Odsustvo odluchnosti odgovornih da zlochince izvedu pred lice pravde u Bosni i Hercegovini je neshto oko chega se svi trebamo zabrinuti. Hoc'e li, nakon svega, brojni odgovorni na takozvanim nizhim nivoima odgovornosti, biti i dalje amnestirani od moguc'eg krivichnog progona? Pomazhu li im pri tome i same zhrtve zlochina koje se radije odluchuju na shutnju i zaborav, nego na glasnu i odluchnu akciju da se pochinioci ratnih zlochina identificiraju i kazne.
Prezhivjeli logorashi Mostara i Hercegovine, prvi put nakon rata, govore vecheras o tome u Sarajevu. Knjigu Mostarca Ramiza Tire, ”Dretelj na vratima dzhehennema”, upravo zbog svega navedenog smatram velikim chinom hrabrosti, ali i najzheshc'i shamar politici nespremnoj da se suochi sa istinom i da se bori za nju. Dok sam danas putovao iz Mostara, stalno sam razmishljao o jednom te istom, pitanju: zashto se o strahotama Hercegovine tako malo zna? Knjige, poput ove, mogu se izbrojati na prste jedne ruke. O patnjama ljudi u dolini Neretve ne snimaju se filmovi, ne izdaju se knjige, a svako glasnije pominjanje chinjenica, dochekuje se na nozh i domac'ih i stranih, nazovi dezhurnih chuvara mira i obnove suzhivota. Nerijetko su medju tim novokomponovanim ”mirotvorcima” i oni koji su do prije samo deset godina svim silama podrzhavali politiku etnichki chistih prostora Mate Bobana i Gojka Shushka. Svako pominjanje ove teme dochekuje se floskulama tipa: ”gospodine, vi zhivite u proshlosti…”, ili – ”vi podizhete tenzije”, ili – ”oslobodite se mrzhnje… zaboga” … itd.
Govorim o fenomenu velike shutnje i lakoc'e zaborava. Pa se chesto pitam: Hoc'e li nasha shutnja vratiti ubijene i raseljene? Hoc'e li samo shutnja doprinijeti pomirenju medju ljudima?
Ili nama zaista treba veliki, iskreni razgovor, javni dijalog, zasnovan na chinjenicama i potrebi da dodjemo do istine…
Suocheni smo sa svojevrsnim fenomenom da se o ratu oko Mostara i u Hercegovini, te ulozi Hrvatske vojske u tom obrachunu sa interesnim teritorijem nashe drzhave, vishe chuje, govori i pishe u Zagrebu, nego u Sarajevu i Mostaru. Svjedoci smo brojnih dokumentiranih svjedochenja, knjiga, monografija, javnih istupa… koji nastoje proniknuti u bit tog sukoba. Istina, veliki dio tih tekstova relativizira pochinjeni zlochin i agresiju. Ali, shta sprechava domac'e politichare i intelektualce da iznesu vlastite argumente i iskazhu glasno svoj stav? Osim chasnih pojedinaca, i tu traje velika tishina. U Hercegovini se branila Bosna, branila se drzhava, i ne znam koliko je ljudi bash svjesno ovih chinjenica. Sukobi u Hercegovini nisu bili samo produkt iracionalnih nesuglasica na nacionalnom planu, nego i posljedica jedne jasne politike koja je dijelila Bosnu i Hercegovinu tamo gdje je najtanja i najranjivija…
Mi dolazimo iz Mostara koji je i dan-danas, na mnogo nachina, i zhrtva i taoc ratnih i poratnih monstruoznih politika. Grad, na mnogo nachina, zhivi u dva odvojena geta. Politichki raskoli uvijek iznova hrane i podstichu nacionalne homogenizacije, na obje strane Neretve…
Agonija Mostara je sveprisutna. Mukotrpno i nedopustivo sporo, traje administrativno ujedinjenje, i to samo zato shto nad tim procesom bdije OHR. A i ta adresa, nema bash puno razloga da bude zadovoljna mostarskim reformama…
Klasichan primjer zaborava, na koji se, izgleda, svi – i u Mostaru i u Sarajevu, polako navikavamo jeste godishnjica rushenja Starog mosta u Mostaru. S pravom obiljezhavamo datum pokolja u Srebrenici, masakr gradjana Sarajeva na Markalama, egzekuciju mladosti na tuzlanskoj ”Kapiji”…
Ali, niko – izuzev chasnih izuzetaka, nije ustao javno i rekao ko i za chiji rachun skriva chinjenice o tome kako je i zashto srushen Stari most? Zashto niko josh nije procesuiran zbog tog neusporedivog kulturocida, na koncu, i zbog shtete koja je Mostar, drzhavu i cijeli svijet, koshtala milione dolara? Kada svi gradovi u svijetu slave 9. maj – Dan pobjede, iz Mostara nema vijesti o tome, jer zvanichnici na vlasti ne zhele prisjec'anje da je, upravo na taj dan, i nimalo sluchajno bash tada – zapochela monstruozna agresija koja je unishtila centar Hercegovine. Svjedoci ste najnovijeg skandala kada je slovachkom predsjedniku neki dan u Mostaru predstavnik lokalne vlasti, tokom obilaska Starog mosta, rekao ”da je most srushio rat”…
Dojam medju gradjanima Mostara je i da Sarajevo nevoljko, ili u krajnjoj nuzhdi, govori o svemu ovome.
Pa se mnogi od nas pitaju: plac'a li Mostar i Hercegovina, u debelom miru, istu cijenu koju smo plac'ali u ratu? Za chiji rachun?
Zbog svega, toplo preporuchujem za chitanje knjigu Ramiza Tire, uvjeren da je ona dobar povod za veliki dijalog o nashoj bliskoj proshlosti i, konachno, procesuiranje odgovornih za stradanja. Mozhda c'e upravo taj neophodni javni dijalog ohrabriti i druge mostarske i hercegovachke logorashe da svoje golgote spuste na papir i ukoriche.
Svaki logorash je jedna tuzhna i neotvorena knjiga… Pomozimo im da one ugledaju svjetlo dana… Istina je najbolji lijek – mozhda gorak, ali pomazhe…
Alija Behram, direktor RTV Mostar
|