|
Teshko je biti podanik i strastvenik Mostara. Za ono shto danas izgleda koliko-toliko normalno i snoshljivo, plac'ena je visoka cijena: proliveno dosta krvi, more suza i progutano sijaset gorkih knedli.
Ako smo u ratu izbljuvali svu svoju mrzhnju i gorchinu jedni na druge, ta mrzhnja, ipak nije tolika azhdaha koliko Mostarci znaju biti veliki, pa da opet nastave svoja drugarstva i prijateljstva, svoja pobratimstva i kumstva. Da odbace surevnjivosti i okrenu se ljubavi, milosti. Da otvorenog srca i vedra duha gledaju na dolazec'e dane i godine.
Ali, kako to postic'i u ovom euforichno-potroshachkom nachinu zhivota i na bunjishtu danashnje, porno politike. Te su politichke zadjevice, u stvari, jedna igra bez granica u kojoj jedni hoc'e da gospodare, a drugi moraju da tegare, dok su i jedni i drugi samo sluge ove tekme u kojoj je chitav jedan narod, zapravo tri naroda samo publika, bez obzira na to za koju stranu navijaju, za ”nashu“, ili ”njihovu“.
Vi, dobri i dragi chitaoci ne morate braniti poglede ovog pisara i hronichara. Ako bi se ovom temom bavio ozbiljnije i visheslojnije, on bi morao rec'i da je razlika izmedju onoga shto ljudi misle o sebi i uvjeravaju da su ”u pravu“ i onoga shto chine – ogromna.
Nashi ljudi nisu ni dobri ni zli, uzvishena niti niska bic'a, niti su samo svjetlost ni samo tama – oni su jednostavno Mostarci, Hercegovci, Bosanci, sa svim svojim vrlinama i mahanama.
Da bi neko zaista bio voljen i poshtovan, potrebno je da podnese najvec'u zhrtvu i da ode s ovoga svijeta. Josip Broz je otishao 4. maja ’80, ali mu i jutros na mostarskoj zhili-kucavici, popularnoj Trzhnici jedan starina-prodavach – kliche:
- ”Druzhe Tito, ti se nama vrati
- Sredi ovo, pa se opet vrati…“
Tile je sredjivao dok je bio. Bash je bio!
Na drugoj, hajmo rec'i istochnoj strani grada, na staroj mostarskoj Tepi vash je slovopisac zabiljezhio jednu drugu izreku:
- ”Onom ko je srushio Most –
- Dabogda mu nikad i niko
- Mostom ne doshao!“
Ne, ne, ne! Takva krilatica ne uklapa se u okvir ovog Slova.
Dabogda nam doshli svi osim onih koji su ubijali, palili i zharili, silovali, protjerivali…
Nobelovac Ivo Andric' reche da Mostar nije grad u koji se dolazi, vec' grad u kojem se – ostaje.
Zato, poslushajte Shantic'a: ostajte ovdje, sunce tudjeg neba…
Uostalom, ima i ona narodna: Nema raja bez rodnoga kraja – ni miline bez Hercegovine.
Na kraju, makar osjec'ali ispraznost ove priche i njenu providnost – ovaj prichalac vas pozdravlja chestitkom koju je, medju desetinama i stotinama drugih dobio juche iz Norveshke:
Sretna Nova, ..bem ti Staru!
|