”U Stocu su mline vodenice,
U Stocu su stupe valjalice,
Mline melju, a stupe valjaju”
Ova stara pjesma o stupama i mlinicama jasno nam govori da su mlinice i stupe bile nerazdvojni objekti. Gdje je bila mlinica, tu su bile stupe i badnji, a ako nisu bile skupa, onda su bile negdje u blizini. Ako bi seljak pošao u mlin, onda bi poveo dva konja. Na jednom konju bi bio tovar žita, a na drugom vunena ćebad i sukno za pranje i valjanje.
U Stocu na rijeci Bregavi bilo je mnogo stupa. Sve one su funkcionisale do kraja prošlog stoljeća (do 1992. godine). Pravljene su pored rijeke ili na adama i pravljene su od drvene građe. To su bili primitivni uređaji za valjanje i stupanje sukna. Kad bi danas postojale takve stupe, bile bi prava atrakcija i za same Stočane akamoli za strance. Vrlo su jednostavni drveni strojevi, a radile su ogroman i koristan posao za čovjeka. Stupe su se obično pravile u zgradama, a neke su se nalazile na otvorenom prostoru. Stuparske zgrade zidane su kamenom krečnjakom i malterom. Bile su pokrivene pločom ili crijepom. U dojnjem boju (prizemlje) bile su stupe, a na spratu dućan sa krilom za sušenje sukna. Dućani su obično imali po dvije prostorije: u jednoj odžak, a u drugoj bi bile smještene mušterije. I danas se takve prostorije nalaze na Propi kod Buzaljaka. Jedna je zgrada pored ceste i pokrivena je kamenim pločama. U njoj imaju dvije stupe, a u dvorištu dva badnja. Ta zgrada bila je vlasništvo Sule i Džeme Buzaljka. Na istom prostoru, ali pored rijeke Bregave nalazila se zgrada od kamena, ali pokrivena crijepom. U njoj su bile dvije stupe i dva badnja, jedan je badanj bio u prokopnici (rukavac) ispod te zgrade. Ove stupe bile su u vlasništvu Adema i Džeme Buzaljka-Zmaja.
Da bi se stupe pokrenule, izdvaja se jedan dio vode od riječnog toka posebnim rukavcima. Ovi rukavci imali su akumulacionu funkciju. Radi postizanja pada, pravljene su brane ili bentovi. Rukavac je pregrađivan sa raznim građevinskim materijalima kao što su kamen, malter, kreč i zemlja crvenica. Pregrađeni dio tzv. bent imao je nekoliko otvora (badža). Voda se slijevala niz žlijeb (drveno korito) do kola. Preko kola snaga vode pokretala je sve uređaje za stupanje. Kolo je montirano na vreteno. Vreteno se oslanja na drvenu kladu na koju žlijebom dolazi voda. U vretenu su ugrađeni drveni hrastovi krstaci za podizanje kola i malja. Na vodene kružnice stavljaju se gobelje. Na gobelji su ugrađene po tri kašike (lopatice), tako da ih je ukupno dvanaest. Sukno se polaže u korito od hrastovog drveta koje udaraju naizmjenično jedan pa drugi malj. Maljevi su teški oko 90 kg svaki i u grebenu sastavljeni od tri zupca. Na gornjem dijelu stupe nalaze se gornjice koje nose maljeve. One su napravljene od kljenova drveta da imaju ljepši i tonalniji zvuk. Kad stupe rade, gornjice ječe kao ratnički bubnjevi. Njihova jeka čula se na udaljenosti od 3 kilometra. Ta jeka stupa, hučanje vodopada Provalije, miris brašna iz mlinica, te šarenilo boja ćilima, serdžada, ćenareva, deka i tepiha stvarale su poseban ugođaj kod onih ljudi koji su znali šta je stolačka čaršija. Bio je to pravi praznik za sva čula, a ne samo za oči i dušu. Stupe su pravljene od 4 vrste drveta: bagrem, hrast, kljen, murva (dud).
Na početku sam kazao da su stupe služile za valjanje i stupanje posebnog sukna (sukno-ručno tkani proizvodi od vune). U stupama se uređuje sukno i raša od vune tkana u četiri nita, klašnje tkane od 8-9 niti, gunji i guber u 2 nita, himbulje, kabanice i bičalji. Ovi nabrojani proizvodi su od vune i služili su za nužne potrebe seoskog stanovništva. Stupe su u Stocu imale gravitacionu zonu od 80-100 kilometara uzduž i poprijeko. Ljudi iz cijele Hercegovine i Dalmacije stoljećima su donosili i dogonili u Stolac svoja sukna za valjanje. Valjanje sukna u stupama bilo je aktuelno dotle dok nisu izumrli i posljednji stupari u Stocu, a to se desilo otprilike krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Ostali su samo badnji za pranje suknenih i pamučnih deka kao i tepiha, a i danas su u upotrebi.
Stuparski zanat ne može se tačno smjestiti u određeni vremenski period, a vjerovatno datira iz onog perioda kad su ljudi počeli da razvijaju određena zanimanja. To je otprilike srednji vijek. Stolački majstori imali su svoje mušterije i s njima su održavali poslovne veze sve do prošlog rata 1992. godine. Najviše su poslovali sa Podvelešcima od Mostara (Žulje, Žuberin, Rabina, Kokorina), sa Nevesinjcima (Zovi do, Odžak, Kifino selo), sa Trebinjcima (Šumljani, Grmljani, Poljica, Popovo polje, Ravno ) sa Ljubinjcima i njihovom okolinom, te Bilećanima sa zaseocima. Mušterije iz bliže okoline Stoca, kao i sami Stočani redovno su dovozili svoju robu na pranje u ove stupe. Sela iz bliže okoline Stoca su Berkovići, Bitunja, Žegulja, Poplat, Kruševo i druga. Vunene deke prevožene su kamionima.
U Stocu je nekada bilo jedanaest stupa, a na izvoru Bregave u Dolu dvije. U gradu se ovim zanatom bavilo nekoliko porodica, a najpoznatije su od njih: Buzaljke, Elezovići, Turkovići i Rizvanbegovići. Ove porodice bavile su se i mlinarskim zanatima, a neke i bojadžijskim. Ovim zanatima još su se bavile tri porodice u Dolu na vrelu Bregave, a to su porodice Brkića, Stolica i Škrba, a posebno treba istaći Marka Škrbu, koji je kasnije otvorio kafanu. U donjem toku rijeke Bregave, u Vidovu polju pored vakufske mlinice u kojoj je radio Ćamil Dizdar postojali su samo badnji.
Od Inat ćuprije do Provalija bilo je sedam stupa. Na Pogledu sa lijeve strane bile su stupe Ibrahima Elezovića (jedan badanj), Salkana Turkovića i Alije Buzaljka. Svi ovi stupari bili su dobre zanatlije, a stupe su im bile na otvorenom prostoru. Salkan Turković imao je stupe pored plaže Kreševac. Tu se nalazio njegov dućan ozidan kamenom i pokriven crijepom. Alija Buzaljko imao je stupe iza mlinice Salke Lete. Tu je bila i kamena kućica (dućan) pokrivena pločom, a bila je namjenjena za prenoćište mušterija. Poslije njegove smrti stupe je kupio Muho Buzaljko koji je radio i na Propi i u Begovini. Muho je bio profesionalni stupar. On je imao badnje i na Presipu više Centrale. Te badnje je koristio kad bi nestajalo vode u donjem toku rijeke Bregave. Njega je naslijedio njegov sin Ibrahim zvani Džudža, koji danas radi kao mesar. Sa desne strane, pored Provalija nalazile su se četiri stupe. Na početku sam rekao da su bile vlasništvo Sule, Džeme i Adema Buzaljka. Na Propije bilo čak pet badnjeva. U Begovini pored vodopada ”Pjene” bile su dvije stupe u zgradi. One su bile u vlasništvu Muhe Buzaljka. U dvorištu ove zgrade iza mlinice bila je jedna stupa i dva badnja. Ova stupa na otvorenom i jedan badanj bili su u vlasništvu Nusreta Rizvanbegovića. On je imao dvoje stupe i jedan badanj i na lijevoj strani rijeke Bregave ispod kanala za navodnjavanje. Preko puta sadašnjeg restorana ”Centrala” nalazila su se četiri badnja Alije Premilovca (Olrajt), a sada su u vlasništvu njegovog sina Jusufa (Juse).
U Stocu danas ne radi ni jedna stupa. Ostala su samo tri badnja. Jedan badanj u ispravnom stanju nalazi se na Pogledu (Bivše stupe Alije i Muhe Buzaljka), drugi ispravan badanj je na Propi u stupama Sule Buzaljka. U ovim stupama kao i u mlinici danas radi Ibrahim (Bajre) Buzaljko zvani Batan. On je popravio dedinu mlinicu i radi u njoj. Za takav potez trebalo je mnogo truda i odricanja i za svaku je pohvalu. U Begovini radi jedan badanj. Tu radi unuk Muhe Buzaljka Emin. On pohađa srednju školu i ujedno zaraduje sebi džeparac. Sticanje zanata je od oca, tu se ne polaže ispit. Danas se u ovim badnjima peru pamučne deke i tepisi. Ovo je samo jedan mali osvrt i sjećanje na dobre stare zanate i ljude koji su živjeli na vodi i zarađivali na vodi za život svojih porodica.
U Stocu je danas potpuno uništena privreda. Ljudi nemaju skoro nikakvih prihoda. Jedina im je mogućnost da ožive stare zanate, koji bi možda postala turistička atrakcija. Mlinice i stupe su vrlo atraktivni objekti i trebalo bi ih staviti kao interesantne etnografske spomenike pod zaštitu zakona, odnosno države.
|