|
Vujanovićev junak ne može da se pomiri sa sivilom seoskog siromaštva koje mu zastire horizonte nekog drugačijeg, bogatijeg i uzbudljivijeg života na koji ima i pravo, ali i smjelosti da se bori za njegovo ostvarenje.
Iako kontinentalac on neće odoljeti izazovu mora na koje ga, makar na početku, upućuju banalni razlozi svakidašnjice. Između moćne vode i nedostižnog neba, valova i stijena, divljina i daljina koja brišu sjećanja, u elementarnim, gotovo mitskim situacijama egzistencije (nisu li mnogi antički heroji svoju nezajažljivu radoznalost i neukrotivi aktivizam ispoljavali plovidbom – navigare necessum est), on sriče život u njegovim iskonskim oblicima, u sučeljavanju sa nepredvidljivim čudima prirodnih elemenata pred kojima je čovjek tek ”slamka među vihorove”.
Pa i tu, u čini se imaginarnoj tački postojanja, čovjekove odluke određuju beznačajni povodi koji tamo na kopnu dobijaju značenje apsolutnih vrijednosti: novac, prestiž, lijepa žena, privlačni izazovi koji su, svi odreda, samo vješto maskirane zamke u koje se hvataju naivni i nepripremljeni. Ali, ma koliko se trudio da pronikne maglu, koliko opreznošću mjerio svoje korake po neistraženom predjelu, svaki čovjek je plijen sudbine ili slučajnosti svejedno.
Vujanovićevom junaku nije pošlo za rukom da razriješi složenu enigmu stvari. Uspio je da ne potone u brodolomu, ali je izgubio sve razloge koji su u njemu podsticali želju da dosuđenu beznačajnost zamijeni intenzitetima nesvakidašnjih doživljaja. On je samo malo pomjerio granicu prosječnosti, ali je uskoro morao da se vrati na svoju dosuđenu mjeru (”i zemljom hodaj sitnim koracima”).
Pomorska avantura ispunila je prvi čin drame njegovog gubitništva. Na moru je izgubio ženu, novac i identitet. (Ostao je bez dokumenata. Jedina potvrda njegovog bivstva bila su sjećanja.) U morskom poglavlju Vujanović je naslikao nekoliko upečatljivih epizodista, starih morskih vukova koji su došli do spoznaje da je život, ali i smrt, samo ovo i ovdje, da sutra ne postoji jer je ispunjeno tlapnjom, da se na kraju svih svjetlosti i uzdizanja prostire carstvo mraka. Mudrost je u slobodi odluke, odlasku kada se životne niti pretanje ili izgube svijetli razlozi postojanja.
Drugi dio romana tematski, ali i psihološki mnogo je bliži svakidašnjici, od koje se on davno otisnuo sa neispunjenom željom da se iščupa iz egzistencijalnog plićaka i obilježi mali posjed ostvarenog sna. Dok u prvom dijelu ”Gavrana”, u atmosferi i dinamici događaja, u auri likova, ima nečeg mitskog i bajkovitog, u drugom dijelu romana, koji bi se mogao nazvati povratak, preovladava psihološki i socijalni momenat.
U drugoj polovini, kada se životna staza počne spuštati putanjom zalazećeg sunca, čovjek osjeti neodoljivu snagu nostalgije, povratka početku vremena i korijenu bića, možda zaboravljenom dobu djetinjstva kao, što reče Bašlar, gustom snopu početaka i mogućnosti, bogatom sazvučju životnih obećanja.
Međutim, selo prati odlazak sa zavišću, a dočekuje povratak sa pakošću. Povratak je, najčešće, potvrda poraza, neuspjeha, a selo ne prašta onima koji su pokušali da se iskobeljaju iz njegovog blata i satiruće jednoličnosti rada na zemlji koja isisava i posljednji damar snage.
Povratak dopisuje nove stavke u spisku gubitaka. Shvatio je da je izgubio očevinu, porodicu, kuću, prošlost. Samo su tu i tamo postojali djelići sjećanja za koje se hvatao da bi komadićima negdašnjosti popunio prazan mozaik ponovljenog susreta. Osjetio je paralelne tokove vremena: onog na pučini čiji se dinamizam ispoljavao u nezaustavljivoj promjenljivosti talasa i ovog ovdje čiji se podmukli ritam prepoznaje samo po borama na licu i otkucajima pogrebnog zvona. A život, nikad isti, ali uvijek zaogrnut svojom tajnom, donosi nove susrete, otkriva drugačija lica, okreće nečitljive stranice sudbinskog sinopsisa, ubacuje na scenu glumca koji nema pojma o svojoj ulozi. Bez obzira da li je na brodu, groblju ili iza zatvorskih rešetaka čovjek je uvijek – sam. Drugi mu povećavaju samoću, unose zbrku u sumnjivi saldo njegovih iskustava.
Sve teče, u svojoj nepredvidljivosti. Paradoks postaje realnost, košmarski san se otjelovljuje u javu, nemoguće se preobraća u neizbježnost. U ime zakona, nedužni ribolovac koji, bez lovačke dozvole, pokušava da na rijeci ulovi davni trenutak nekadašnjeg djetinjskog spokojstva, biva optužen za nepočinjeno ubistvo. Stvari se toliko komplikuju u svojoj apsurdnosti, koja bi bila smiješna da nije do srži tragična, da bi, jedino vješanje nevinog, moglo da zadovolji pravo koje je izgubilo svaku vezu sa pravdom.
U zatvorskom ambijentu Vujanović je, koji je i sam svojevremeno radio kao vaspitač u KPD, do maksimuma ispoljio svoj talenat slikanja atmosfere, osobito one pomalo ”iskošene”, atmosfere kamerne predstave u kojoj se pojavljuje mali broj protagonista čvrsto povezanih lancima zajedničke sudbine. Uzak ambijentalni prostor i odjek krupnih događaja utiču da se u Vujanovićevom tekstu dijalog otkriva kao ring definitivnog sučeljavanja (ili sudara) u kojem svaki borac čuva svoj najopasniji udarac za završnicu sa željom da neizvjesni tok susreta preokrene u svoju korist. Vujanovićevi likovi ne govore mnogo, ne rasipaju riječi niti ih daju ispod cijene. Gotovo svi koje je junak susreo govore mudro, odmjereno, osim karikaturalnih tipova zatvorskih mučitelja i otupjelih, minornih predstavnika vlasti gluvih i slijepih za istinu i ljudske nedaće.
Iako mu svaki korak otrežnjenja donosi po jedan gubitak, Vujanović nije dozvolio da njegov junak potone u beznađe. On mu je pomogao da se njegova robijaška avantura preobrazi u (apsurdnu) pobjedu. Umjesto nevjerne ljepotice zbog koje su mu i na suvom potonule sve lađe (ali koja je, kao u bajkama, bila kažnjena vlastitim brodolomom) u njegov život uplovila je druga lijepa žena, mnogo mlađa i bogatija, da mu (kao dobra vila) ponudi svoju slobodu i razmakne perspektive ljudske ostvarenosti.
Dugi niz godina koji određuje tok romana, promjena sredina, od kojih su neke ekstremne (zatvor, groblje, brod) nametali su piscu potrebu za različitim ”materijalima” zapleta i drugačijim narativnim postupcima, čitavom galerijom pejzaža i panorama, portreta, tehnika prilagođenih situaciji i sudbini.
U Vujanovićevom tekstu prepoznaju se bogate naslage lektire i veliko lično promišljanje, ali i težnja za iskorakom, subjektivnim rakursom, drugačijim sastavljanjem prepoznatljivih elemenata. Sve je promišljeno, skladno, logično i izrečeno na pravi način. Osobito pada u oči autorova pismenost, ono ”šmirglanje” riječi koje slučajno ne utrčavaju u rečenicu nego dugo čekaju da im duh i ruka spisatelja podare poželjan oblik, ukomponuju u mozaik umjetničke vizije. U ”Tajni velike bare” Vujanović je pokazao da zna da piše, održi čitaočevu pažnju u stanju konstantne napetosti, ali ovdje je otišao, čini se, još dalje. Očito je da mu duge godine spisateljskog posla nisu prošle uzalud.
|