|
Dugo se Poeta skanjivao,
da bi misli njeg’ve iskazivao.
Slikom bic'u bôjâ umjetnika –
– Blazhena, i vrela revnostnika.
Kad se inoc' nettom usokolio,
ovako je Pismom prozborio:
”Ne mozhe se, da prostish, vazda –
Dok Nebesa pod noge steresh; –
– Ranjavat trudne ruke o Reshetke.
Izvini, vabim, malosti mi sada;
– I razbijat glavu o memli-Zidove,
iz suzne svoje uznichke Krletke.
Pochuj Poruk mi sader, ovdar;
– Nijesmo inijeh narodâ guslar,
koji pjeve chulimi Hvalospjeve.
Ja sam, samo Versimi slikar,
koji lichi mukâ trudih navjekje,
djechice Errate mu, neumrle, –
Koja mjeshte toplim mlijekom,
iz materinskijeh utrulih sisa,
grkijem bolom bjehu zadojene.
Ti pak si, vrstni zlosti Strugar,
koj’ mjeshte crnih, muklih bojâ,
resi Beskraj, boje, zlatno-bijele.
Posluhni rijechi Blizne najmilije,
koje Ti Pismom shiljam shto hitrije.
UMJETNOST;
Dusha je nasha, koja, proz suve usne,
okom blazhenim, svem se smijeshi.
A srce joj, oglashene vec' Lude,
Mukotrp-svilom, krvni vezak resi.
Stog, niotkud i nije chudo, –
Pak, i vrisnuti, nami nije ludo; –
– Mater da je nasha Plemenita; –
Svekolika ljudskog bola slika.
A PAK:
– Dok rishem nas suvim prstom svojim
– Ishtem, mnoga slova mi ne broji.
Hotijah Ti, pod slikom Patnice,
izjadat samo bol dushe pac'enika, –
– Iznurena, al neumrla umjetnika.
Otvor vrata uha slovu kê se boji,
nek uzglavlju dâ ti ’ve natuknice;
Umjetnici su djechaci i djevojchice, –
Bez mane, jaganjci, i sharne ovchice.
Mudrosno, – vec' porodom ostarjeli.
Mrijuc'i, noshahu lik nemrle djechic'e.
– Ne mare za poruke lihvara stare: –
”Mili moji, ja k blagu, vi, kud koji”.
– Nami, izim vrele dushe; – meni pera
mislenog, – Tebi, zlac'ene Vile kichice,
ter Krotkosti, – drugo ne pristoji.
Usud nam ovi, u amanet podade redom
da resimo Beskraj, zlac'enom bojom.
– Ja drhtnom rukom, starim perom;
– Ti, tananom puti, kichicom svojom.”
Odasla Poeta glasnikom Pismo svoje,
da jadom zalijechi rane ih oboje.
|