|
Uz dvadesetogodišnjicu svoga književnog stvaralaštva, Sokolović se pojavljuje i romanom Oslobađanje, (bibliofilsko izdanje u pedeset primjeraka). Gledano sa stanovišta književne kritike, roman Oslobađanje ima svoju savremenu formu i kompozicijsku strukturu. Rađen je po novim literarnim obrascima i on nas svojom modernom stilizacijom, donekle, podsjeća na novije savremene francuske romane Patrika Besona, Andreja Makina i dr.
Roman je oslobođen epske opširnosti i pripada laganoj i čitljivoj pripovjedačkoj prozi, sa izraženim narativnim i deskriptivnim meditacijama. U njemu dato je dosta dopadljivih dijaloga i unutrašnjih monologa, ali i alegorijske i metaforičke specifične motivske građe.
Fabula romana Oslobađanje iskazana je u četiri tematsko-kompozicijska kruga: Zrak, vatra, voda i Zemlja. Strukturalno i sadržajno su komponovani u dvadeset sedam kraćih narativnih cjelina. Autor je svoju refleksivnu prozu razvijao u neomeđenom prostoru i vremenu.
Novo vrijeme književnih tokova donosi i neku novu i neobičnu literarnu motivsku građu; prednost u fabuliranju radnje daje se slikanju psihološko-unutrašnjeg stanja književnih likova. U romanesknu strukturu autor unosi netipične prozne junake – iz svijeta umjetnosti, literature… Manji značaj je dat fizičkom opisu, portretisanju likova. Ali, u stilizaciji sudbine likova pojavljuju se svojevrsne ode o njihovom životu, ljepoti, sreći, bitisanju, demonizmu, tragici…
Kroz cijelu strukturu romana Oslobađanje dominantno je prikazan lik Simona, zaljubljenika u slikarstvo. Od djetinjstva, pa sve do kraja života, Simon strašno obožava slikarstvo, pa imamo utisak da u osnovi ovog romana preovladava njegova romansirana biografija. Prozni Sokolovićevi junaci skloni su umjetnosti – sve su to neke ”umjetničke duše” – slikari, kreativci… To je, prije svega, Simon i don Rodrigo. Iako sa ”umanjenim darom” za slikarstvo, Simonov otac Magnus dovodi sina kod slikara don Rodriga da dvije godine izučava slikarstvo. Simon živi u monotonoj svakodnevici. Simonova osamljenost pustošila je njegovim životom; po tome ”život umjetnika je uklet”, a on je bio ”umišljen darom” za slikarstvo, pa otuda i dolaze njegovi ”iznuđeni putevi” života i strasti.
Od ranog djetinjstva Simon je bio okružen prijateljskom pažnjom Pola, koji ga je u svemu, sve do kraja života, razumijevao i pomagao.
I don Rodrigo, Simonov učitelj slikarstva, u romanu ostavlja utisak upečatljive ličnosti. Rodrigo na kraju dvogodišnjih Simonovih studija, u znak pažnje i podstreka za dalje stvaralaštvo, daruje Simonu jedno svoje vrijedno slikarsko platno.
U galeriji ženskih Simonovih likova posebno mjesto zauzima gospođica Asja Sabjatova, čije su poze i aktovi na Simonovo slikarstvo ostavili uzbudljiv pečat. U Simonovom ateljeu nađena su četiri slikarska platna gospođice Asje Sebjatove, koja je ljubavlju mlade i lijepe žene, svojim pozama i slikarskim platnima plijenila Simonovu pažnju i izazivala ”bujne seksualne fantazije”, pa je to ujedno bilo i najljepše slikarevo doba.
U Simonovom slikarskom životu javila su se bolesna stanja, praćena halucinacijama – demoni u vidu ptica koja mu je govorila: ”Nećeš postići ništa!” Proganjali su ga demoni i u komunikacijama s bojama i slikarskim platnima. To je dovodilo do njegovog bijesa, pa je zbog toga posudu s bojama i slikarskim kistovima bacio na svoja slikarska platna. Želio je da se oslobodi demona zla. To se najbolje vidi u njegovoj ispovjesti gospođi Emi; tu se prvi put nazire njegov ”bizarni i isplanirani suicid”. Zato on kaže: ”Od sutra sam čovjek koji je pristao da umre!” Njegov atelje postao je ”tamnica slikarevog života”. Sve više se udaljavao od stvarnosti. Život mu je bio ”bol i patnja”. U igri ”boja, svjetlosti, straha, zvuka…” bio je proganjan raznim demonima, pa otuda i mišljenje da su ”slikarske boje ubile Simona”. Epilog Simonove drame je samoubistvo koje je izvršio u svome ateljeu, između četiri slikarska platna gospođice Asje Sebjatove.
Stilsko-jezički izraz Sokolovićevog romana iznijansiran je lijepom i bogatom pripovjednom prozom, narativno-deskriptivne forme i leksike, što se ogleda i u samom govoru likova. Književno-jezički izraz je dotjeran i frazeološki bogat, ali na manje mjesta uočavaju se jezičke i ortografska lektorska neujednačenost, što ne umanjuje književno-umjetničku vrijednost djela.
Pogovor romana napisao je Sead I. Pašić pod nazivom ”Demon nade i inata”. Na kraju, u završnom tematskom bloku ”Zemlja” autor romana objavio je i prolog glavnog junaka koji glasi ”Demon je riječ. Riječ je demon”. To je, u stvari, ”Jedini integralni tekst sačuvan u ostavštini gospodina Simona.” U njemu je u osnovi definisana Simonova filozofija života i korijeni zla. Biblijski, skoro mistično, čovjekovu sudbinu po Simonu, umjesto božanskog bića, određuju demoni zla. Zato se ovaj roman apstrakcije, s filozofskom porukom – kako praviti stvarnost – mogli bismo završiti sentencom: ”O mrtvima se ne govori ako se nema šta lijepo reći!”
|