|
Uz dvadesetogodishnjicu svoga knjizhevnog stvaralashtva, Sokolovic' se pojavljuje i romanom Oslobadjanje, (bibliofilsko izdanje u pedeset primjeraka). Gledano sa stanovishta knjizhevne kritike, roman Oslobadjanje ima svoju savremenu formu i kompozicijsku strukturu. Radjen je po novim literarnim obrascima i on nas svojom modernom stilizacijom, donekle, podsjec'a na novije savremene francuske romane Patrika Besona, Andreja Makina i dr.
Roman je oslobodjen epske opshirnosti i pripada laganoj i chitljivoj pripovjedachkoj prozi, sa izrazhenim narativnim i deskriptivnim meditacijama. U njemu dato je dosta dopadljivih dijaloga i unutrashnjih monologa, ali i alegorijske i metaforichke specifichne motivske gradje.
Fabula romana Oslobadjanje iskazana je u chetiri tematsko-kompozicijska kruga: Zrak, vatra, voda i Zemlja. Strukturalno i sadrzhajno su komponovani u dvadeset sedam krac'ih narativnih cjelina. Autor je svoju refleksivnu prozu razvijao u neomedjenom prostoru i vremenu.
Novo vrijeme knjizhevnih tokova donosi i neku novu i neobichnu literarnu motivsku gradju; prednost u fabuliranju radnje daje se slikanju psiholoshko-unutrashnjeg stanja knjizhevnih likova. U romanesknu strukturu autor unosi netipichne prozne junake – iz svijeta umjetnosti, literature… Manji znachaj je dat fizichkom opisu, portretisanju likova. Ali, u stilizaciji sudbine likova pojavljuju se svojevrsne ode o njihovom zhivotu, ljepoti, srec'i, bitisanju, demonizmu, tragici…
Kroz cijelu strukturu romana Oslobadjanje dominantno je prikazan lik Simona, zaljubljenika u slikarstvo. Od djetinjstva, pa sve do kraja zhivota, Simon strashno obozhava slikarstvo, pa imamo utisak da u osnovi ovog romana preovladava njegova romansirana biografija. Prozni Sokolovic'evi junaci skloni su umjetnosti – sve su to neke ”umjetnichke dushe” – slikari, kreativci… To je, prije svega, Simon i don Rodrigo. Iako sa ”umanjenim darom” za slikarstvo, Simonov otac Magnus dovodi sina kod slikara don Rodriga da dvije godine izuchava slikarstvo. Simon zhivi u monotonoj svakodnevici. Simonova osamljenost pustoshila je njegovim zhivotom; po tome ”zhivot umjetnika je uklet”, a on je bio ”umishljen darom” za slikarstvo, pa otuda i dolaze njegovi ”iznudjeni putevi” zhivota i strasti.
Od ranog djetinjstva Simon je bio okruzhen prijateljskom pazhnjom Pola, koji ga je u svemu, sve do kraja zhivota, razumijevao i pomagao.
I don Rodrigo, Simonov uchitelj slikarstva, u romanu ostavlja utisak upechatljive lichnosti. Rodrigo na kraju dvogodishnjih Simonovih studija, u znak pazhnje i podstreka za dalje stvaralashtvo, daruje Simonu jedno svoje vrijedno slikarsko platno.
U galeriji zhenskih Simonovih likova posebno mjesto zauzima gospodjica Asja Sabjatova, chije su poze i aktovi na Simonovo slikarstvo ostavili uzbudljiv pechat. U Simonovom ateljeu nadjena su chetiri slikarska platna gospodjice Asje Sebjatove, koja je ljubavlju mlade i lijepe zhene, svojim pozama i slikarskim platnima plijenila Simonovu pazhnju i izazivala ”bujne seksualne fantazije”, pa je to ujedno bilo i najljepshe slikarevo doba.
U Simonovom slikarskom zhivotu javila su se bolesna stanja, prac'ena halucinacijama – demoni u vidu ptica koja mu je govorila: ”Nec'esh postic'i nishta!” Proganjali su ga demoni i u komunikacijama s bojama i slikarskim platnima. To je dovodilo do njegovog bijesa, pa je zbog toga posudu s bojama i slikarskim kistovima bacio na svoja slikarska platna. Zhelio je da se oslobodi demona zla. To se najbolje vidi u njegovoj ispovjesti gospodji Emi; tu se prvi put nazire njegov ”bizarni i isplanirani suicid”. Zato on kazhe: ”Od sutra sam chovjek koji je pristao da umre!” Njegov atelje postao je ”tamnica slikarevog zhivota”. Sve vishe se udaljavao od stvarnosti. Zhivot mu je bio ”bol i patnja”. U igri ”boja, svjetlosti, straha, zvuka…” bio je proganjan raznim demonima, pa otuda i mishljenje da su ”slikarske boje ubile Simona”. Epilog Simonove drame je samoubistvo koje je izvrshio u svome ateljeu, izmedju chetiri slikarska platna gospodjice Asje Sebjatove.
Stilsko-jezichki izraz Sokolovic'evog romana iznijansiran je lijepom i bogatom pripovjednom prozom, narativno-deskriptivne forme i leksike, shto se ogleda i u samom govoru likova. Knjizhevno-jezichki izraz je dotjeran i frazeoloshki bogat, ali na manje mjesta uochavaju se jezichke i ortografska lektorska neujednachenost, shto ne umanjuje knjizhevno-umjetnichku vrijednost djela.
Pogovor romana napisao je Sead I. Pashic' pod nazivom ”Demon nade i inata”. Na kraju, u zavrshnom tematskom bloku ”Zemlja” autor romana objavio je i prolog glavnog junaka koji glasi ”Demon je rijech. Rijech je demon”. To je, u stvari, ”Jedini integralni tekst sachuvan u ostavshtini gospodina Simona.” U njemu je u osnovi definisana Simonova filozofija zhivota i korijeni zla. Biblijski, skoro mistichno, chovjekovu sudbinu po Simonu, umjesto bozhanskog bic'a, odredjuju demoni zla. Zato se ovaj roman apstrakcije, s filozofskom porukom – kako praviti stvarnost – mogli bismo zavrshiti sentencom: ”O mrtvima se ne govori ako se nema shta lijepo rec'i!”
|