|
Dnevnik nedužnog
Zima 1992.
1.
jedno se oko promoli iz dimne sjene
i prihvati mene u svoj jasni svod
ali ja mu nisam znao razmaknuti prohod
i njegove istražiti domene
moj grubi korak čovjeka posrnulog
vrati se po uličicama posrtati
ondje gdje po mojem moždanju nanovo sijajući sjaj
iz oka koje se radi mene otvorilo
ne prestaje više snažnim udarcima rukoveti
kažnjavati moj postupak nevoljni
2.
i sanjajući ja sebe vidjeh u slastima
najavljenim tim pogledima bajnim
i ljubeći lijepe usne sestrinske
čiji oris tanan i neumoljiv
bi bio izgovorio najljepše riječi
da me privuče lukavim tajnama
zahvaljujući kojima prodirući žalac tučka
u najmračnijim tajnama tijela
ja si otvaram posve novo srce a ono isto
kida konce najstarijih nesklada
3.
moj korak prođe uobičajenim uličicama
moj je jezik oslinio poznate riječi
(čovjek odozdo je zaspao a čegrtaljka
nesnosna njegov radio nastavi mi
odašiljati svoju škripu bosonog
ja siđoh bubnjati po njegovim vratima)
ô snu o sreći ti me nagoniš
opet prema blagostanju kreveta punog dobrote
ali novi dan odašiljajući svoje kohorte
već me opominje da novi napravim čaj
4.
no moji tomovi nagomilani po zidovima
čine mi se stopljeni s njihovom žbukom
ni jedan mi ne nudi sebe na čitanje
što kipteći išće moja duša
živo slovo ono uistinu čestito
koje u ovaj čas trebam za prijeći
kroz hladne valove dana
tražim ga uzalud po tim policama
gdje svi moji autori nagrđeni nosom
ne čine drugo no me sunovraćuju natrag
5.
i ovaj napis nije li također grimasa
koju ja utiskujem s ovim silabima na
ovaj papir kojeg ja nemam milosti
zacrniti jednim sigurnijim govorenjem?
(čitajući jučer Saint-Johnove škrabotine
nisam vidio u njima drugo do pretenciozno
znanstveno hinjenje lijepo naslikanih fraza
kojima se on opija uvjeravajući sam sebe
da nije kao svaki drugi danji princ
koji će s večeri umrijeti u tami)
6.
ja bijah u Parizu da bih potpisao zbirku
izdanu kod Gallimarda
ufajući se da će stanoviti baciti pogled
na ove stranice zacrnjivane pričama
iz dana u dan pisane radi saznanja
iz dana u dan da bi se prošla godina dana
ali nije li to bilo uvelo lišće
sve te pjesme izgrebane žudnjom
da se spašavam iz dana u dan
ritmom zapisanog ludila
7.
izbezumljen bivstvovanjem na ovoj planeti
s dvije noge dvije ruke jednim licem
koje bi htjelo biti licem pjesnika
zauzetog jednom zadaćom čistom i tegobnom
ucrtati na površini jednog zida
trošne riječi koje mu išće vrijeme?
jer ima hitnosti u sječivu
koje se uzdiže i koje prekriva treba probiti
na dan ono što ljudi i žene
ne popuštajući iznose iz prošlosti
8.
kojoj oni zamijenjuju očnjake koji ih razdiru
François Villon moj učitelju molim te
vodi moju ruku u mjesecu prosincu
da ne bi zapisala nikakve gluposti
koje ja vidim poredane na policama
ovih zidova ili vjerskih dućana
koji ih prodaju kao juhu u limenkama
koje svojim preobiljem zagušuju
vino za kojim ljudi imaju toliko potrebe
ali mu ne kušaju ni najmanju kap
9.
bijaše jedno vrijeme kad se čovjek nadao
lijepom kraljevstvu punom svjetlosti
katkada je on čak vjerovao da opaža
tu svjetlost kako silazi na zemlje
na žalost ovo stoljeće i njegovi bešćutni ratovi
smišljeni jednom groznom glupošću
toliko su opustošili vatre tih nebeskih
pirova i toliko zagasili njihov kvasac
da svjetlost kao stara crknuta karuca
s užasom se stropoštala
10.
ali ne! ne recite da se svjetlost
stropoštala jer ju vi vidite
doći kod vas kroz to tavansko okno
uobičajeno na tom krovu koji prošle godine
zamalo nije odletio s tavanom
pod pritiskom jedne lude oluje
to jasno svjetlo nije li možda
kao ono svjetlo običnog sunca
koje međutim dolazi kazati zemlji
da na njoj nikakav led nije vječan
11.
smrzavica govorimo o njoj drobi moje biće
u ovu oštru zimu kad pišem
uz neprekidno brujanje starog kalorifera
uz koji sam poput miša
sam s velikim razrogačenim očima noći
da bih prisluškivao opasnosti koje vrebaju
moji udovi drhte moja se koža ježi
moj nos slini zubi me bole
bojim se da se na ulici ne bace
na mene kao na plijen od nešto malo kovine
12.
stare žene slabo utopljene
ježe svoje bore na vjetru koji ulazi
u kožu njihovog lica nagrđenog
godinama strpljivog ponižavanja
i kad ja vidim njihove jadne noge
kako drhtavo plešu po mučnoj cesti
mislim na jedan drugi naravniji ples
koje one upoznaše dok su se otvarale
starim zadovoljstvima oplođavanja
kojem one upoznaše sreću i mučeništvo
13.
oh! kako su ruke moje usahle mošnje
moje živokotne žlijezde sezona
me ispunjava ispunjava me drhtavicom
i ako lopata ne može rovati zemlju razlog
je tome ovaj led koji skrućuje i suši
smeđu koru škrte zemlje katkad
u sred hladnoće koja me satire
i strah da ne budem sam na ovom svijetu
jedna topla zraka iznenadno siđe ljubazna
radost postojanja me nadahnu i nabuja
14.
u ime Oca Sina i Duha Svetog-
koji se trude pomoći mi u ovom pisanju
kojeg se poduzeh da bih slavio njihovo biće
je to što sam sjeo u ovaj dan današnji
s perom u ruci i ukrućene kralježnice
pod jasnim jutarnjim svjetlom
to je za to što su me oni htjeli takvog
kakvi su oni sami
budući da njihove tri osobe u njihovim grudima
sadržavaju svako biće kao što moja ruka
sadržava svu umjetnost za stvoriti ovu pjesmu
15.
ja znam da Židovi i muslimani
ô Oče Sine Duše ne priznaju
vaše osobe u nebesima
božanstvenost je dakle ono zbog
čega ja hoću vama uputiti ovu pjesmu
i priznati kršćanstvo
kojim je moja priča sva natopljena
bilo da ljubim ili mrzim nju
ona mi čini sve ja sam rođen
i umrijet ću pod vašim trostrukim carstvom
(odlomak)
Preveo: Tomislav Dretar
|