|
Dnevnik neduzhnog
Zima 1992.
1.
jedno se oko promoli iz dimne sjene
i prihvati mene u svoj jasni svod
ali ja mu nisam znao razmaknuti prohod
i njegove istrazhiti domene
moj grubi korak chovjeka posrnulog
vrati se po ulichicama posrtati
ondje gdje po mojem mozhdanju nanovo sijajuc'i sjaj
iz oka koje se radi mene otvorilo
ne prestaje vishe snazhnim udarcima rukoveti
kazhnjavati moj postupak nevoljni
2.
i sanjajuc'i ja sebe vidjeh u slastima
najavljenim tim pogledima bajnim
i ljubec'i lijepe usne sestrinske
chiji oris tanan i neumoljiv
bi bio izgovorio najljepshe rijechi
da me privuche lukavim tajnama
zahvaljujuc'i kojima prodiruc'i zhalac tuchka
u najmrachnijim tajnama tijela
ja si otvaram posve novo srce a ono isto
kida konce najstarijih nesklada
3.
moj korak prodje uobichajenim ulichicama
moj je jezik oslinio poznate rijechi
(chovjek odozdo je zaspao a chegrtaljka
nesnosna njegov radio nastavi mi
odashiljati svoju shkripu bosonog
ja sidjoh bubnjati po njegovim vratima)
ô snu o srec'i ti me nagonish
opet prema blagostanju kreveta punog dobrote
ali novi dan odashiljajuc'i svoje kohorte
vec' me opominje da novi napravim chaj
4.
no moji tomovi nagomilani po zidovima
chine mi se stopljeni s njihovom zhbukom
ni jedan mi ne nudi sebe na chitanje
shto kiptec'i ishc'e moja dusha
zhivo slovo ono uistinu chestito
koje u ovaj chas trebam za prijec'i
kroz hladne valove dana
trazhim ga uzalud po tim policama
gdje svi moji autori nagrdjeni nosom
ne chine drugo no me sunovrac'uju natrag
5.
i ovaj napis nije li takodjer grimasa
koju ja utiskujem s ovim silabima na
ovaj papir kojeg ja nemam milosti
zacrniti jednim sigurnijim govorenjem?
(chitajuc'i jucher Saint-Johnove shkrabotine
nisam vidio u njima drugo do pretenciozno
znanstveno hinjenje lijepo naslikanih fraza
kojima se on opija uvjeravajuc'i sam sebe
da nije kao svaki drugi danji princ
koji c'e s vecheri umrijeti u tami)
6.
ja bijah u Parizu da bih potpisao zbirku
izdanu kod Gallimarda
ufajuc'i se da c'e stanoviti baciti pogled
na ove stranice zacrnjivane prichama
iz dana u dan pisane radi saznanja
iz dana u dan da bi se proshla godina dana
ali nije li to bilo uvelo lishc'e
sve te pjesme izgrebane zhudnjom
da se spashavam iz dana u dan
ritmom zapisanog ludila
7.
izbezumljen bivstvovanjem na ovoj planeti
s dvije noge dvije ruke jednim licem
koje bi htjelo biti licem pjesnika
zauzetog jednom zadac'om chistom i tegobnom
ucrtati na povrshini jednog zida
troshne rijechi koje mu ishc'e vrijeme?
jer ima hitnosti u sjechivu
koje se uzdizhe i koje prekriva treba probiti
na dan ono shto ljudi i zhene
ne popushtajuc'i iznose iz proshlosti
8.
kojoj oni zamijenjuju ochnjake koji ih razdiru
François Villon moj uchitelju molim te
vodi moju ruku u mjesecu prosincu
da ne bi zapisala nikakve gluposti
koje ja vidim poredane na policama
ovih zidova ili vjerskih duc'ana
koji ih prodaju kao juhu u limenkama
koje svojim preobiljem zagushuju
vino za kojim ljudi imaju toliko potrebe
ali mu ne kushaju ni najmanju kap
9.
bijashe jedno vrijeme kad se chovjek nadao
lijepom kraljevstvu punom svjetlosti
katkada je on chak vjerovao da opazha
tu svjetlost kako silazi na zemlje
na zhalost ovo stoljec'e i njegovi beshc'utni ratovi
smishljeni jednom groznom gluposhc'u
toliko su opustoshili vatre tih nebeskih
pirova i toliko zagasili njihov kvasac
da svjetlost kao stara crknuta karuca
s uzhasom se stroposhtala
10.
ali ne! ne recite da se svjetlost
stroposhtala jer ju vi vidite
doc'i kod vas kroz to tavansko okno
uobichajeno na tom krovu koji proshle godine
zamalo nije odletio s tavanom
pod pritiskom jedne lude oluje
to jasno svjetlo nije li mozhda
kao ono svjetlo obichnog sunca
koje medjutim dolazi kazati zemlji
da na njoj nikakav led nije vjechan
11.
smrzavica govorimo o njoj drobi moje bic'e
u ovu oshtru zimu kad pishem
uz neprekidno brujanje starog kalorifera
uz koji sam poput misha
sam s velikim razrogachenim ochima noc'i
da bih prislushkivao opasnosti koje vrebaju
moji udovi drhte moja se kozha jezhi
moj nos slini zubi me bole
bojim se da se na ulici ne bace
na mene kao na plijen od neshto malo kovine
12.
stare zhene slabo utopljene
jezhe svoje bore na vjetru koji ulazi
u kozhu njihovog lica nagrdjenog
godinama strpljivog ponizhavanja
i kad ja vidim njihove jadne noge
kako drhtavo pleshu po muchnoj cesti
mislim na jedan drugi naravniji ples
koje one upoznashe dok su se otvarale
starim zadovoljstvima oplodjavanja
kojem one upoznashe srec'u i muchenishtvo
13.
oh! kako su ruke moje usahle moshnje
moje zhivokotne zhlijezde sezona
me ispunjava ispunjava me drhtavicom
i ako lopata ne mozhe rovati zemlju razlog
je tome ovaj led koji skruc'uje i sushi
smedju koru shkrte zemlje katkad
u sred hladnoc'e koja me satire
i strah da ne budem sam na ovom svijetu
jedna topla zraka iznenadno sidje ljubazna
radost postojanja me nadahnu i nabuja
14.
u ime Oca Sina i Duha Svetog-
koji se trude pomoc'i mi u ovom pisanju
kojeg se poduzeh da bih slavio njihovo bic'e
je to shto sam sjeo u ovaj dan danashnji
s perom u ruci i ukruc'ene kraljezhnice
pod jasnim jutarnjim svjetlom
to je za to shto su me oni htjeli takvog
kakvi su oni sami
buduc'i da njihove tri osobe u njihovim grudima
sadrzhavaju svako bic'e kao shto moja ruka
sadrzhava svu umjetnost za stvoriti ovu pjesmu
15.
ja znam da Zhidovi i muslimani
ô Oche Sine Dushe ne priznaju
vashe osobe u nebesima
bozhanstvenost je dakle ono zbog
chega ja hoc'u vama uputiti ovu pjesmu
i priznati krshc'anstvo
kojim je moja pricha sva natopljena
bilo da ljubim ili mrzim nju
ona mi chini sve ja sam rodjen
i umrijet c'u pod vashim trostrukim carstvom
(odlomak)
Preveo: Tomislav Dretar
|