|
Zbirka pjesama ”Vihorove ruke” ima tri ciklusa, a u pjesmi-prologu ”Majka” pjesnikinja počinje bajkovito i metaforičnom slikom: ”Mladi su vrhovi prstiju / moje majke / iz njih se rađaju anđeli / od bijelog pamuka / po zavjesama u kuhinji / krila šire”.
Danica Nain Rudović je dobro znala šta se događalo u Bosni, a 1999. godine je i vidjela da je Bosna uveliko zločinom uprljana. ”Jedan par bijelih teniski / ostaci moje zemlje / na đonovima nije to obično blato – iz mirnodopskih je dana / moja / zločinom neuprljana / čista prljavština”.
Ali nije đavo sam od sebe: našim licem je očistio svoje cipele. Intima je narušena svijetom izvana, pa su se ukazala dva svijeta u Danici Rudović – spoljašnji i njezin unutrašnji. Nagli obrti u njenim pjesmama upućuju na suprotnosti između govorenja i saopštavanja: ”S nama za stolom / doručkuje stranac – šutnja”.
Danica Nain Rudović je pjesnikinja začudnih metafora i poanti. Pišući o veličini i značaju jednog, ona saopćava veličinu skrivenog. Od čega je svijet izgnanika, i stranaca? Od čekanja i razmišljanja, od tuge, čežnje, snova, nadanja i snoviđenja, uspomena. Zato ona i kaže: ništa ovo nije moje. I onda nešto kao utjeha: ”Olovka tek / malim svojim srcem otškrine / između zvijezda i tla / nemoć / slovima slika”.
Pitanja pjesnikinje su poruke. Prtljag je imovina putnika. U prtljagu djeteta bogatstvo djetinjstva. A bogatstvo pjesnikinje? ”U mom koferu / nekoliko knjiga / još uvijek povezanih / u snove”. Stranac se neminovno susretne i s nepoznatim jezikom. Zato i pjesnikinji domaća riječ zamiriše na život prije života. Danica Nain Rudović je pjesnikinja poruka. Do njih dolazi kritičkim i lucidnim posmatranjem svijeta. Otkriva i značaj onoga, kojega ili čega, često nismo svjesni. Jednim rubom se dotiče i crne zbilje i tragedije koja je zadesila Bosnu. Onda slijede slike razorenog svijeta i pustoši, a prošlost je ostala u svjetlosti uspomena koje snaže. Hoće li nas snovi i uspomene odbraniti?
Slike strave u čovjeku vide se na njemu samom. Ovdje su pjesme duboke ljudske zapitanosti, svježih metafora i slika. ”Sa svog je lica / ovo vrijeme / izgubilo sve nas”.
Metaforične su i asocijacije na vrijeme i događaje, kao i na situaciju u kojoj se našao pjesnički subjekt. Ali i stvarnost takođe asocira: ”Pod tušem / zatvaram oči / – ljetna sarajevska kiša / pljušti sjećanje”. Zatim govori kao slikarka koja ne može da se ostvari u vremenu užasa, ili ne pristaje na njega: ”moji prazni ramovi / lebde u mračnom prostoru”. Bespuće nevolje je kao začarani krug u kojem se luta sa strahom u sebi od neizvjesnosti.
Treći ciklus – ”Na čelu kamena” prožet je ljubavnim osjećanjem prema odsutnom biću. Zaljubljenost se nosi sa sobom: ”Zalud se selim / … / vreo pečat / tvoje lice / na mom bedru”. Stranstvovanje Danica Nain Rudović ispunjeno je i putovanjima. Na njima ona i pejzaže boji svojim osjećanjima i duševnim stanjima, ali je promišljanje uvijek podiže iznad razine obične slike, do poante, ili izvodi na polje otvorenih značenja…
Kad zbilja skoli čovjeka sa svih strana, onda malo radosti ima. Ako je i ima, ona je prigušena radost. Ali ima unutrašnje drame koja obično završava figurativno izraženom poantom. Unutarnja drama otkriva i snagu pjesnikinje. Pjesme govore o odnosu poezije i stvarnosti. Zrelost ove poezije je iskustvo.
”Vihorove ruke” su ujednačena knjiga po osobenostima i stilskim obilježjima, po zgusnutoj lirskoj energiji, te po pjesničkom izrazu naročite lirsko-retoričke snage, po gorkoj ironičnoj žaoki, po priživljenosti i ličnoj i pjesničkoj. Iz tuđine pjesnikinja je proživljavala i tragediju nad Bosnom i njezinim narodom.
|