|
Povijesni fon predočen je perom Ilhamijinog učenika, koji osjećajući dolazak smrti, želi ispričati priču, istinu o svom učitelju i njegovu dželatu, Dželaliji Seidu-paši.
Uvodne stranice odišu iskrenom i sjetnom ispovješću u formi unutrašnjeg monologa čime Lik iskazuje inserte iz ranog života, Bosnu toga doba, ”Turkeše” – nove gospodare Bosne, susret sa Ilhamijom koji će mu postati duhovni vođa i otac.
Stotinu godina kasnije i sama autorica rekreiranjem događaja iz prošlosti ”kopa” po svom životu shvatajući da je prošlost, bolna, još uvijek prisutna u periodu sadašnjosti.
I bezimeni Ilhamijin učenik i autorica pripovijedaju o čovjeku, o njegovim vječitim polaritetima – dobru i zlu.
Njihove se pripovijesti isprepliću; nakon redaka originalnog rukopisa o Ilhamiji, Bazduljeva, potaknuta misaonim, emocionalnim, nadasve moralnim spoznajama prethodnog pripovjedača i samoga Ilhamije, ”pušta” na površinu svoje traume, vrijeme rata, neprežaljeni trenutak gubitka roditelja…
Njena previranja neumitno nas tjeraju na pitanje: kakav li je njen svijet pa nalazi sličnosti sa Ilhamijinim?
Da li je ona, kao i on, otuđena, nemoćna i dezorijentirana u vremenu u kojem bitiše, a njena kao i Ilhamijina književna riječ direktan pokušaj odbrane od surove stvarnosti, pronalaženje spokoja u samom sebi.
Citat: ”Još jednom sam pogledala u prozore turbeta.
Žurim se. Uopće se ne žurim… To ustvari stalno lebdi u nestabilnoj ravnoteži vremena i vječnosti”…
Pripovijedanje se dalje pomjera prema određenom događaju – Ilhamijinom putu iz Žepča u Travnik, putu u smrt. Njegov saputnik, učenik pripovjedač, opterećen pitanjima i zamišljanjem mogućeg ishoda Ilhamijina i pašina susreta, postaje lik tragičniji od samog učitelja. Naime, mlad i prestrašen od mogućeg gubitka onoga koga voli, čiju je uputu slijepo slijedio, ne nalazi ravnotežu između vlastitog srca i iznenađenja što donosi sudbina.
Dok je njegov lik istrzan i umoran, Ilhamijin je čvrst i nepokolebljiv, postojan i dosljedan u moralnim i vjerskim zakonima jednako kao i prije poziva u tvrđavu.
Citat: ”Znam samo da ga nije bilo strah. Njemu – imamu, vaizu, dervišu, vjerniku, smrt nije bila ništa do radostan prelazak iz jednog u drugi svijet.”
”Zar te nije strah” – tiho sam prozborio.
”Čovjeka je strah jedino neizvjesnosti. Ja znam šta me čeka, a to više nije neizvjesnost.”
Dolaskom u tvrđavu i susretom sa Dželalijom, Ilhamija postaje nenamjerni, ali burni pokretač pašinog duševnog stanja.
Čitatelj kroz njihov dijalog stiče dojam da se razgovaraju dobro i zlo, pravednik i nepravednik, istiniti i lažni, sablja i pero!
I jedan i drugi vjerni obećanju i zakletvi koju su dali; prvi – Bogu, samome sebi i narodu, drugi – svijetlom sultanu i carevini.
Ne odričući se svojih stihova i vjere u smisao svoga života, Ilhamija postaje čovjek neobilježen prostorom i vremenom, onaj koji je direktno vezan za Stvaraoca!
Osudivši Ilhamiju na smrt Dželalija potpisuje vlastitu smrtnu presudu – hrvanje sa savješću i dizanje optužnice protiv samog sebe.
Ilhamijin fizički odlazak početak je nemira u pašinoj duši, osjećaja samogađenja i spoznaje da se ne može nepravedno vladati a da se ne uspava ili ne ubije savjest.
Ilhamijin učenik, svjedok Dželalijinog ludila, detaljno i potresno opisuje njegovo grozničavo duhovno putovanje, krik da se izađe iz sopstvene kože!
U stanju delirijuma paša postaje podvojena ličnost; onaj stari – pjesnik i zaljubljenik, slušatelj svoga srca, i ovaj novi – dželat i moćnik.
”Okršaj” dvojice Dželalija otkriva drugu stranu pašinog karaktera, vodi nas u susret čovjeku koji je imao snove, ali i valjane razloge da ih se odrekne:
Citat: ”Sin sam jedinac iz bogate i ugledne porodice. Otac mi je poginuo u ratu s Rusijom služeći sultana Selima trećeg. Očekuje se da krenem njegovim stopama… Neću moći preći preko toga… Obavezuje me.”
U naletu izleta ”s onu stranu pameti”, u groznici, Dželalija kristalnu viziju smirenja naslućuje u činjenici da se čovjek ne treba obavezivati, obavezivanje sputava srce da te vodi, a jedno je srce i jedan je život!
Opet i nanovo Bazduljeva je skrhana bolom – ovoga puta nije pogođena Ilhamijinom nesrećom, nego Dželalijinom, nije pogođena ni pojedinačnim, nego nesrećom uopće…
Autorica toplo, samo onako kako to može senzibilna žena koja ćuti tuđu bol, poručuje da ljudi nisu crno-bijeli svijet, svaki je čovjek gorak melanž dobra i zla.
Zahvalni smo joj što je objelodanila istinu koju je i sama nenadno otkrila kao poruku ljudima: ”Ne sudite Dželaliji odveć strogo!” |