|
U nagrađenim rukopisima nešto mora biti anti protivno, kako bi se to u šali reklo, a protumačilo, kao nešto što prokazuje, cinka i pomalo serucka po licu hrvatske sadašnjosti i prošlosti, nešto što baca određene mrlje na čitav jedan narod. Dakle, ako hoćete dobiti Zatezalovu lovu, morate pljunuti u lice najbližih i najdražih, pa kad to uspijete, nagradu dobiva tko pljune iz najviše daljine, a pogodi u zjenicu oka protivnika. To je, nažalost, učinio Mlakić u svom romanu. Ferić također, gotovo svi su oni do sada nagrađeni, a kulminiralo je ovogodišnjim prostotama, glupostima i podvalama Davora Spišića, koji je pokazao da zna vješto podmetnuti kukavičije jaje u tuđe gnijezdo i od tog sjajno profitirat, bolje od ikakve kukavice. Priča njegova romana nema ni glavu, ni rep. Tu se ne zna tko pije, tko plaća!? Nit pripovjedavanja puca na više mjesta, pa se stječe utisak, da je to Spišić sastavio s brda s dola i na nekoliko mjesta pljucnuo po svojima, da bi ga bolje shvatili njihovi i debelo nagradili.
Glavni junak je neki izbjeglica u Švedskoj imenom Radovan, koji ima sina, a taj njegov sinčić ima tri imena, jer majka tog Dušana Iranka, pa maloga zovu u vrtiću Sven, doma Duško ili Dulence, a baka i djed zovu ga Radiv. Nema dvojbe, dobro razrađena taktika da se Šveđani ne dosjete. Glavni junak Radovan ne uspijeva u ničemu osim u prilagođavanju i crnom vragu, dok drugi junak ove morbidne priče Spišićeva romana vodi ljubav više puta u groblju. Čitati kako neko vodi ljubav u groblju, jede govna i sere po svemu što je lijepo i ljudsko, odista je velika hrabrost i strpljivost, da ne kažemo ludost.
Na kraju ove čudne priče glavni junak okrvavljuje ruke svojim dobrotvorima, pa mu jadna žena Iranka bježi s mjesta tragedije glavom bez obzira sa sinčićem. Pročitavši tu knjigu na kraju sam morao začepiti nos i oprati ruke, ali ne od masnih slova, već od masnih psovki i bedastoća serviranih kadšto na stolu hrvatskog jezika kao predjelo, a kadšto u bućkuriš koji zaudara po nekoj kuhinji, koja nije u duhu hrvatske kulture i jezika. |