|
Žena, kratke crvene kose, srednjih godina, na čijem licu se nisu mogle sakriti godine vještinom prave domaćice oblikovala je kolačiće raznih boja i odmah se vidi, uživala u tome. Nestrpljivo je isčekivala da ugleda plod svoga rada i sate provedene u kuhinji zamijeni uzdasima, onih koje čeka da dođu. Na čaj i kolačiće.
Kao i svaka druga žena i ona je vrijeme provedeno u kuhinji najviše koristila u vođenju dijaloga sa samom sobom. I prelistavanju crno-bijelih slika.
Laganim korakom, bez ikakve žurbe približavala se mjestu pod jablanima. Njen muškarac već je bio tu. I on je lagano otpuhivao dim cigarete, iako je bio nervozan. A krio je vješto svoje nemire, uvježbanim pokretima. Prvi utisak, ostavljao je nedoumicu, zbog namjere da je smiren i da zna šta hoće ali istina je kao i uvijek sakrivena. Pod plaštom neistina, da nam nije stalo.
Poljubila ga je kurtoazno, prijateljski. Ni ne sluteći da njen naoko ravnodušni stav njemu samo potvrđuje sumnje.
Kad ljudi prestanu razgovarati, teško je vratiti nit povjerenja.
Hodali su jedno kraj drugog bez riječi, polako, u isčekivanju da ono drugo otpočne razgovor. Ni najbolje godine provedene s njim, ni najveće boli proživljene zajedno, sada ne pomažu da premoste jaz u koji nepovratno odlaze. Bedemi šutnje i principa jači su od ljubavi.
A zar nas ljubav ne pokreće?! A zar ne živimo zbog osjećaja da volimo i da smo voljeni?!
A zar traganje za srodnom dušom ne završimo u trenu kad shvatimo da zbog njega imamo drugu boju očiju?! Svijetle nam se oči!!! – pitala se Edita tiho koračajući.
Prisjećam se Shakespeare-ove rečenice: ”Ljubav se rodi, živi i umire u očima.”
Pogledala ga je kradom u oči. I on se zagledao u njene. Ona me ne voli više. Njemu nije stalo, oči mu sve govore.
I tako dvije srodne duše završavaju svoj put. U nerazumijevanju i strahu da onom drugom otkriju svoje slabosti.
A slabi su na ljubav, a ne vide…
Vrzmam se po kuhinji i gledam kako to stručne ruke rade: oblikuju, popravljaju, sortiraju i prave najbolje od najboljeg. Želim naučiti isto. Imam volju, to je važno.
I, pokušavam napraviti paralelu, onu najjednostavniju = za dobar kolač treba izuzetna vještina: iskustvo, strpljenje, sposobnost improvizacije kad osjetimo da smjesa nije baš najbolja, pa zar istu takvu vještinu, sve ovo navedeno u gornjoj rečenici ne možemo primijeniti kao dobar recept kako uspjeti u ljubavi?
Smiješno poređenje, reći ćete Vi meni dok čitate ove retke, ali i Vi znate da su stvari katkad tako proste i jednostavne. Samo ljudi teže da komplikuju.
Ali, od svega taj dan, naučila sam da je važno dobro gledati. Čak i u smjesu za recept od kolača.
Rastali su se u tišini, bez mnogo riječi. Toliko su se dobro poznavali da su riječi bile suvišne.
I posljednji susret proveli su u kafani u kojoj su prvi put imali randes. Lenjinovo šetalište bilo je premalo da primi tugu ta dva srca ali ovaj put tugu je svako na svoj način nosio u različitim pravcima.
Nakon pet godina od posljednjeg susreta Edita kaže: On se oženio, znaš, ali nema djece i nije sretan. Vidjela sam mu Lanu, ni ona nije sretna, ima takav izraz lica kao ja onaj dan pod jablanima.
Pomislih: Tri nesretne duše, lutaju i dalje po svijetu tražeći svoj odraz u drugom biću.
”Ja se ne želim udati, voljela bih se zaljubiti, osjetiti lupanje srca i žar u očima. Imam previše godina da bih od života očekivala čuda. Skromnost je moja najveća vrlina. Samo to tražim.” – izbila je bujica emocija iz nje.
Ja je slušam, naravno, ali svu pažnju skoncentrisala sam na domaći zadatak. Hoću da mi uspije to što radim. Uze mi tijesto iz ruka. Pogledah je. Promrmlja da ovo nije čas i da ću slijedeći put ja to sama raditi a ona gledati.
Sad samo moram gledati. Pa da, još jednom zaključujem, taj sam dan naučila ”gledati”.
”Želim”, i zagleda se u mene skidajući dio tijesta sa kolačića koji poprima oblik mladog mjeseca, ”da samo još jednom sanjam otvorenih očiju. Smiješ mi se. Zar misliš da žene mojih godina ne mogu voljeti??!!
Ti to ne možeš razumjeti, zaljubiti se možeš uvijek, godine nisu važne.”
Pijem ruski čaj, potpuno opuštena u mojoj, njenoj fotelji i jedem kolačiće fantastičnog okusa.
I ponavljam: ”Nikada neću dostići tvoju vještinu. Najbolji su.”
Ona me gleda sa sjetom na licu ali se ipak privoli da kroz smijeh prozbori: ”Sve se nauči, bitna je volja.”
Shvatila sam. Nakon toliko godina izgubili su volju pokazivati ljubav. A, ljubav je najlakše odbaciti, kao istrošenu stvar, a najteže se boriti za nju. Uvijek mislimo da su nam svi motivi potrošeni, da smo došli do zida, da su nam stavovi tako nepomirljivi, da, da, da, da…
”U ljubavi je sve dozvoljeno, Edita” – konstatujem. ”Nema pobijeđenih i poraženih, jer u isto vrijeme kao u onoj izreci: Na ćupriji izgubiš, na mostu dobiješ.
Nikada ne znaš da li upravo gubiš ili dobivaš. Baš nikad. Vrijeme je jedini sudija”, kažem joj ohrabrujuće.
Nas dvije i danas vodimo slične razgovore. Čisto da ne izgubimo vještinu u pravljenju kolačića.
Edita je bila u pravu, za ljubav nisu važne godine. Gledam je sa osmjehom jer upravo je pošla na randes.
Pita me pogledam kako izgleda, a ja se smijem, nepopravljiva sam znam, zar sve žene nisu iste kad su zaljubljene, bez obzira na godine… razmišljam.
|