|
Nakon duge i preduge, pasje zime, proljeće je u mostarsku ”valu” došlo kao božiji dar. I naglo! Vaskolika priroda, najednom, kao da se zaodjenula nekim posebnim sjajem. Zelenilo je postalo zelenije, bijelo bjelje, crveno crvenije, žuto još žuće…
Ali, ovaj varavi april ne dozvoljava mašti vašeg kolumniste i mostopisca da se razbukta. On se boji da, od ovoliko uvodnika u ”Mostu” – koje ispisuje iz godine u godinu, iz mjeseca u mjesec (a evo se primiče i 100-ti (stoti) broj nove serije ovog časopisa), od vas poštovanih čitalaca, dokazanih mostoljubaca, ne načini – mostomrsce.
Na taj bi način on objesio sebi o vratu kamen koji bi ga vukao zemlji do kraja života. Ako Bog zaista sve može – kažu, da može, molio bih ga da to ne dopusti, nikad, pa makar se sve drugo protumbalo!
Bajraktari mržnje. Jer, on je prema mostomrscima vazda osjećao neiskorjenljivi prezir. Isto kao prema bosnomrscima i mostaromrscima. A ima ih, izgleda, i danas kao i prije desetak-petnaest godina. Nakotili se svuda.
Prepoznajemo ih među našim političarima kad na svojim sesijama ćeretaju, prepoznajemo ih u medijima, u uredima i kafanama, na ulicama i stadionima. Kad bi njima, bajraktarima mržnje i haosa prepustili – oni bi sve nas, Bošnjake, Srbe, Hrvate, Jevreje i dr. potamanili kao bubašvabe. Oni nemaju milosti ni prema kome, ni prema svom narodu, kamo li prema ovoj zemlji kroz koju su protutnjala sva moguća nasilja, okrutnosti i zvjerstva.
Sociolozi i analitičari tvrde da tih mostomrzaca i bosnomrzaca ima u svim sredinama. I među starovjernicima i novovjernicima, među ateistima i bivšim komunjarama, esdeaovcima, hadezeovcima, esdeesovcima. Ima ih i među strancima, predstavnicima međunarodne zajednice, o-ho-ho!
Bože, kako se nekada, u starom sistemu, s ovakvim tipovima moglo lahko i jednostavno boriti, a kako je danas sve zamršeno i teretli. Ali, valja se s njima hvatati za gušu, pa kome opanci, kome obojci.
|