|
Na dovratku gori kandilo i jezičak se crnog dima otače
u bjelinu zidova. Na natkasni, pored očeve slike, u oreolu
mutne svjetlosti, vene lampa.
To je sasvim obična, sobna lampa sa abažurom od
crvenog sukna na kojem su utkani cvjetni motivi i ukrasnim
postoljem od niklovanog čelika, u kojem je, na maloj
posrebrenoj ploči, izgravirana posveta:
Fadili K. za desetogodišnjicu uspješnog rada,
radne kolege i prijatelji iz SOUR-a Zlatka Vuković
14.2.1988. god.
Pod lampom, ovijena sjenkom, sjedi majka i, krijući
pogled, upija njenu mrtvu svjetlost.
Kad plače, majka nerado pokazuje oči.
Propinjem se ne bih li prstom razbio suzu u koritu
njene bore. Dijete sam i raduje me njen ljepljivi otisak na prstima.
Drhtimo, dok kroz mrak fijuču granate i zatrpavaju
grad svojim smrtonosnim bljescima.
Srastamo jedno uz drugo, uranjajući u noć kao u
hladni, bezimeni grob.
|