|
 Sa istinskom ljubavlju, dubokim poštovanjem i evidentnim razumijevanjem umjetnosti Jovana Bijelića, dr. Smail Tihić (o, kako se sudbina zna kruto poigrati sa ljudskim sudbinama: ovaj čovjek, koji je toliko pridonio razvoju duhovnosti ovih prostora, sada, u dubokoj starosti, prebiva sam, a da se niko ne sjeti da mu uputi neku lijepu riječ), napisao je o ovom umjetniku monumentalnu monografiju u kojoj je moćno osjenčen i njegov karakter, i njegove životne putanje i raznolikost opredjeljenja kojima se priklanjao u dugom stvaralačkom vijeku. Bio je seosko dijete. Rođen je u selu Kolunići, u neposrednoj blizini Bosanskog Petrovca, u kojem će, kasnije biti rođen i Hakija Kulenović (koga će prihvatiti kao svoga, kada se odmetne od svoga doma); Skender, a onda i Mersad Berber. Otac Ilija bio mu je namijenio sličnu svećeničku sudbinu, jer je u porodici održavana ta tradicija, ali se točak sudbine okretao na suprotnu stranu: umjesto svećeničke halje, on uči slikarstvo u privatnoj školi Čeha Jana Karela Janevskog, a onda, kao stipendista Srpskog prosvjetno-kulturnog društva ”Prosvjeta”, odlazi u Krakov na slikarske studije.
Traganje za sopstvenim individualitetom
Bilo je to jedno od mističnih proviđenja koje je upravljalo sudbinom ovog krajiškog seljačeta, jer su se u Krakovu ispreplitali mnogi odjeci likovnih zbivanja u Evropi s kojim se Bijelić upoznavao ”na licu mjesta”. Uz to, imao je za učitelja Jozefa Pankiewicza koji je kod svojih učenika razvijao svijest o traganju za sopstvenim individualitetom i, najzad, uputio je Jovana Bijelića da ode na samo izvorište svih zbivanja u evropskoj umjetnosti – Pariz.
Kod Jovana Bijelića se jasno razdvajaju ličnost i umjetnik, ali su i jedan i drugi fascinirali okolinu u kojoj se kretao. Bio je i boem i slikar, i kažu, ni o jednom slikaru nije bilo toliko anegdota kao o Bijeliću i ”sve su pune simpatije – ističu njegovu dobrotu, njegovu boemsku i boemski duhovitu negaciju konvencija”.
Život je za njega bio čuđenje, gledao je u njega sa divljenjem. ”Uvjeren u njegove vrednosti, gotovo slep”, izgovorio je riječi koje smo stavili kao moto našem zapisu. Zapisano je o njemu i ovo: ”Pričao je zanimljivo, njegove riječi bile su obojene humorom i bliskošću”.
Put do krajnje odanosti prirodi
U svome stvaralačkom luku prošao je kroz nekoliko faza. Počeo je sa sezanizmom do kojeg je došao preko krakovske akademije na kojoj je sazrijevao kao umjetnik da bi, preko Sezana ušao u prostor moderne umjetnosti, prihvatao poetiku moduliranja tonovima, što će do punog izražaja doći za vrijeme njegovog boravka u Bihaću, 1918. i 1919. godine. Svoj odnos prema prirodi izveo je na razinu racionalnog, pažljivo, proračunato je nanosio boje, površinu platna dijelio na planove da bi savladao prostor i izgradio atmosferu. Sve je to oličeno na platnima ”Šumski predio”, ”Bihać” i ”Bosanski predio”.
Slike su rađene širokim potezima koji su se slijevali u tonove zelenog, praćene ljubičastim. Sa ovim djelima je nastupio na svojoj prvoj samostalnoj izložbi u Zagrebu 1919. godine. Iste godine će prijeći u Beograd, kratko vrijeme će se predati apstrakciji, zatim zakoračiti u prostore ekspresionizma. Međutim, to nije bio ekspresionizam socijalne angažiranosti, on se izražavao u ”napetosti forme, dramatičnoj atmosferi i u potpuno odbačenoj ili raspričanoj temi”.
Susret sa ekspresionizmom Jovan Bijelić je ostvario prilikom boravka u Pragu, Drezdenu i Berlinu, gdje je bio upućen na tromjesečno usavršavanje kao scenograf. Kratka priklonjenost apstrakciji omogućila mu je da shvati ”kosmički svet slike”, da dublje prodre u same zakonske slike, da upozna njena svojstva i mogućnosti. Uz to, to mu je omogućilo da se oslobodi sezanizma, ali je mnogo značajnije da je on, kroz iskustvo, koje je stjecao gradeći svoje apstraktne pejsaže sa kozmičkim odnosima, dospio do realnog svijeta, a mistika koja je isijavala iz unutrašnje konstrukcije prirode dovela ga je do krajnje odanosti prirodi, koju će, u naredne tri godine ustrajno slikati. Najbolja djela će mu biti slika ”Vareš” i ”Slika sa sela”, u kojima će doći do izražaja čežnja prema predjelima rodne Bosne.
Nova razvojna etapa je trajala od 1926. do 1930. godine, i u tom periodu će se kod njega razviti lirski odnosi sa prirodom, materijalom i životom, radiće brojne aktove, ali će posvećivati određenu pažnju i pejsažnom slikarstvu i tada će nastati njegova ”Kozja ćuprija”.
Slike kojima vlada raskošan kolorit
Stvaralačka imaginacija Jovana Bijelića je posjedovala protejsku snagu, potrebu neprestanog mijenjanja, nikada se nije zadovoljavao osvojenim, krčio je puteve dalje. I tako je, od 1930. do izbijanja Drugog svjetskog rata, Jovan Bijelić bio preokupiran bojom kao samostalnim realitetom slike. Bio je to vrhunac njegovih stvaralačkih dometa. Njegovom slikom vlada raskošan kolorizam. On, istina, nikada nije na platno istiskao boju direktno iz tube, boju je uvijek pripremao na paleti, pa ipak, njegova je boja posjedovala blistavost, bila intenzivna i sočna. Snagu jedne boje činio je vidljivim time što joj je dodavao bijele ili crne i on je taj postupak razvio u široku igru valera. U ovom periodu on uvodi u svoje slikarstvo i liniju i, kombinujući boju, valere i liniju, on je stvarao raskošnu sintaksu svoje slike. Linija je bila nužna da bi zaustavila širenje bojene površine, prerasla u konturu da bi odredila oblik ili prostor. Tim kombiniranjem ovih elemenata izgradiće i svoju sliku ”Sarajevo”.
|