|
Pandur se predstavio postavkom od pedesetak radova naslovljenom Okovani grad aludirajući na godine posljednje ratne kataklizme kada je Mostar bio potpuno blokiran, ostavljen i prepušten sam sebi. Lance je trebalo pokidati i trijumfovati na silama destrukcije. Pandur je svakako želio pokazati vitalnost njegovih građana, neuništivost njihovog duha, želju za opstankom i kreativnu komponentu koja ni tada nije utihnula.
Većinu izloženih slika u bareljefu na bakru, rađenih u tehnici bojbak, umjetnik je stvorio posljednjih godina dok je samo mali dio predstavljao ranije radove čime je predstavio svoju uzlaznu umjetničku stazu. U centralni dio postavke autor je smjestio rad Okovani grad želeći ga akcentirati, jer je smatrao da poruke i sama njegova storija imaju univerzalno značenje jer se odnose na sve gradove slične sudbine. Time je stvorena referentna tačka između umjetnikovih opservacija prije i poslije ratne kataklizme.
I dok su radovi iz prethodnog perioda prepuni lirske zanesenosti koja se prepliće sa fantastikom zamišljenih egzotičnih predjelišta, sa uvijek prisutnim zavičajem kao nezaobilaznim inspirativnim generatorom, Okovani grad čini sliku opskurne zbilje sa manifestacijama intelektualne i fizičke patnje umjetnika koju je prošao dijeleći sudbinu grada uništavanog sa okolnih brda.
U osnovi raspjevani lirik i zaštitnik Erosa, duboko potresen destrukcijom i uništavanjem civilizacije Ramiz Pandur emanira reminiscencije na te događaje koji su se duboko urezali u njegovu memoriju. Okovani grad je likovna hronika patnje, vapaja, potištenosti, neprebola ali i nadanja ovdje datog u simbolu pjeva ptice koja nije odletjela kao što ni čovjek nije otišao iz svog zavičaja. Nižu se simbolične predstave čija konačna značenja i iščitavanja ostaju trajno otvorena i kao takva postaju više intrigantna.
Na otvaranju izložbe u galeriji Muzeja Sarajeva ”1878-1918” promotivno je izvedena kompozicija Okovani grad kompozitora Mire Pandura, sina umjetnika. Po prvi put otac i sin su zajedno nastupili sa djelima jedinstvenog naziva. Očito da je inspiracija bila zajednička. Slika je muzički nadograđena, njena je snaga još više potvrđena, muzika je dala četvrtu dimenziju ovom likovnom djelu. Otkrile su se zamagljene naslage pod posrebrenim bareljefom na bakru. Atmosfera je u eksplicitnoj formi naglašena i slika je dobila nove obrise, nove slojeve koji su je činili složenijom i jedinstvenijom.
Fragmenti slike sa vertikalno raspetim lancima, bez obzira što podcrtavaju okove nad gradom, asociraju na vječitu borbu za apsolutnu slobodu i potrebu čovjeka da izađe iz zatvorenog svijeta samookovanog tijela. Kontemplacija autora ovdje je daleko više došla do izražaja nego ranije, što jasno govori u prilog činjenici da se kvalitetna djela rađaju u nevolji a sa znatnom dozom iskustva. Konzistentnost slike, koja za razliku od ostalih nema kolorisanih površina, kako bi se istaklo vrijeme mraka i povampirenog uma, postignuta je kompozicionom strukturom i reduciranjem raspoloživih simbola na relativno malom prostoru. Cilj je bio sačiniti što jednostavnije rješenje a uz to postići snažnu likovnu ekspresivnost o vremenu prepunom iskušenja i uništavanja slobode.
|