|
Vishe je bilo onih koji su zbijali shalu na rachun ovih siromaha. Ruku na srce, u tome je bilo i onog zdravog humora, koji je mamio smijeh i simpatije. Sadikinu i Nurifovu ljubav su poredili sa horozom kreshtavcem i kokicom pirgom.
”Malehni oni, pa malehna i djeca” – govorilo se.
Dok su prolazili seoskim puteljkom, dobri ljudi su u njima vidjeli ono ljepshe. Poput pjetlic'a Nurif je ishao ispred svoje kokice, a za njom, po visini i starini, trchkarali su pilic'i. Najmanji u koloni je bio Ahmica. Jedva da je bio odvajao od zemlje, posrtao je, padao, ustajao i pritrchkivao…
Kada bi nechija prijetnja poput jastreba kidisala na njih, pilic'i bi se, u trku, za tren nashli uz majku. Ona bi chuchnula da ih sve prigrli i zashtiti od uljeza. Jastreb bi udario u prazno. Chim bi opasnost proshla, iz krila i ispod dimija prvo bi izvirile glavice, a onda bi se goluzhdravci, uz razdragano pijukanje, razletili na sve strane. Sajma bi ih prebrojavala. Najlakshe ih je razlikovala i prepoznavala po boji perja. Chinili su shareno jato. Chetvero je bilo crno, troje bijelo, dvoje zhuto jedno ridje pile.
Kada bi ozhednili ili ogladnili, Sadika je posipala mrvice i prizivala djechicu: ”Pi-piii-piii… Dodjite: Omere, Sajmo, Safija, Safete, Edheme, Mustafa, Hanifa, Zumreta, Ahmice!” Niti jedno nije smjelo ostati ni zhedno ni gladno.
Mrvice je donosio Nurif.
Odlazio je po mraku.
Dolazio je po mraku.
Djeca ga danima nisu vidjala.
Vishe iz sazhaljenja nego li iz samilosti, cazinske gazde Nurifu sklepashe brvnaru na kraju sela. Gurnushe ga ukraj. Da nikome ne smeta.
Medju onima, za koje je nadnichio, najshire ruke je bio Salih-beg Hasanovic' i njegova zhena Rasema. Nije im bilo sudjeno da imaju djece. Imali su sve drugo, a kao da nisu imali nishta. Nurif je nerijetko mogao da chuje iz Raseminih usta, kako bi se rado mijenjala da mozhe, kao shto ne mozhe, sa njegovom siroticom Sajmom.
”Moj, ti, dobri Salih-bezhe, jedino bogastvo je u evladu” – kazivala je i umivala se suzama.
Jednom, i vishe mjednom, jezik begovice je kliznuo kako ne valja. U naletu zhala shto c'e cijelo bogatstvo ostati bez nasljednika, ujela je Nurifa za srce. Lomec'i prste na rukama, priupitala ga je: ”Nurife, daj mi ono dijete shto ga Sadika nosi u stomaku!”
”Ne dam!” – potresao se Nurif. ”Sve mi uzmi, ali dijete ti ne dam!” – kazao je.
Isprichala je to Salih-begu. ”Pogledao me je, a kao da me je sabljom sasjekao” – pozhalila se.
”Moja ti, Rasko, teshko si ogrijeshila dushu… Trazhi halal i rastereti svoje srce!” – razborito je kazao Salih-beg i pozvao se na vjeru i postekiju na kojoj se klanja Bogu. ”Od dragog Boga c'u iskati da ti oprosti grijeh pochinjen u velikoj zhelji da imamo nasljednika…”
Rasema je zaplakala.
”Bog je tako htio, a Njegova je najprec'a” – pokushao je utjeshiti zhenu, onaj koji je vishe i cheshc'e od drugih darovao Nurifovu kuc'u. Redovno je davao zekjat i vitre njegovoj djeci. Kada su drugi davali shakom, on je davao kapom. Kada su njegovu djechicu napajali surutkom, on je – mlijekom. Ako su drugi nudili sir, Salih i Rasema su davali kajmak.
Vremenom, mrvice Hasanovic'a za Nurifa su bile sladje od nechijih brda halve.
Ruku na srce, koliko god je ko davao Smakama, uvijek je bilo nedovoljno za mnogobrojna usta.
Na sirotinjskoj sofri, uz kukuruzni hljeb, najcheshc'e su gladna usta chekala pura i krompir. Prava rijetkost je bila da zamirishe meso. Otud, u toj sirotinjskoj kuc'i, bajramski blagdani su dochekivani s posebnom radoshc'u… Zajedno sa ramazanskim somunima i kurbanskim mesom, zamirisale bi dushe Nurifovih sirochic'a.
Bilo je tako kako je bilo: uvijek vishe usta nego kashika.
Nurifu je najmanje ostajalo.
Uspavljivala ga je i budila zhelja: ”Bozhe, daj mi bar jednom da se najedem, makar odmah crko!”
Pozhalio bi se onima koji su osjetili glad. Tjeshili su ga tako kako su mogli i znali: ”Nurife, nije dobro ni kada se prejedesh, valjac'esh se od bolova u zhelucu… Niti mozhesh lec'i, niti se mozhesh uspraviti.”
Oni, koji su ga slanim mrvicama pitali, slatkom shalom su sebe hranili: ”Ko gladuje duzhe zhivi moj Nurife… To je nauchno dokazano!”
Stomaka sraslog s kichmom, Nurif je govorio onako kako su crijeva krchala: ”Gladovanje je bolest koja ne boli, ali chovjeku dodje takva muchnina da bi povratio zheludac. Pozeleni od muke. Povratio bi od nekog zora, ali nemash shta povratiti. Crijeva krche, preplic'u se poput gujavica na suhom, otimaju se za mrvicu koje nejma, za kap mlijeka kojeg nejma…”
Kakva fajda od saznanja koliko je puta pregladnio? Kome i zashto takvo saznanje? On, Nurif, najbolje je znao da sit gladnome ne vjeruje!
Stotinu puta je pozhelio da ga nejma, samo da se ne pati i ne gleda one koji uz njega pate. Jednom, i ne jednom, vidio je sebe kako visi na sa omchom oko vrata. Dolazio je na pomisao da se baci pod voz, da skrati muke, ali, chim bi pomislio na svoju djechicu, odustajao je. Voz bi prohuktao dalje, a on bi kleknuo na zemlju i molio: ”Bozhe, znam da je grijeh oduzeti sebi zhivot, jer zhivot si mi darovao Ti, Svemilosni i Svemoguc'i Gospodaru.”
One noc'i, kada se vratio iz charshije sa isprac'aja na hadzhdzh Salih-bega Hasanovic'a, kao i obichno gladan je prilegao na slamarici. Glad je potiskao zadovoljstvom shto je buduc'em hadzhiji mogao izdvojiti nekoliko metalnih novchic'a da se nadju na putu za Mekku. Ovaj je odbijao da uzme, ali ga nije mogao odbiti.
”Dajem s halalom Salih-bezhe” – kazao je i gurnuo kesu u dzhep. ”Uzmi hadzhija, grijeh ti je da me odbijesh!”
Bijeli hljeb, kog je kupio u charshijskoj pekari, nije pomishljao da nachne. Donio ga je djeci. Da oslade dushu bijelim hljebom. On je gledao. Djeca su jela. I dok su se njegovi sirochic'i otimali za bijele mrvice, zadrijemalo mu se.
Zaspao je.
Usnio je najchudniji san.
Kao, on, Nurif Smaka, zasjeo za orgomnu sofru, a na sofri brda i doline od hrane. Neka od jela nikada prije nije vidio. Carska vechera. Mogao je birati: begova chorba, pilav kakvog je sultan na Bosforu jeo, songandolme kojima su sladila usta sultanije, bureci iz kojih su virili komadi sjeckanog mesa, janjetina s razhnja, kadaif, baklave, agde, med i medovina…
On gleda hranu, a kao da hrana gleda njega.
Ne mozhe vjerovati da je sam sjeo za sofru.
”Sadika zheno, ne mogu ovo sam jesti!” – kazao je i doviknuo: ”Zovi djecu!”
Chuje i vidi Sadiku. Razletila se po c'oshkovima i budi pilic'e. Zove ih radosnim glasom: ”Dizh’ te se… Omere, Sajmo, Safija, Safete, Edheme, Mustafa, Hanifa, Zumreta, Ahmice!”
”Nemoj koje zaboraviti” – moli je Nurif.
Kada su svi posjedali, josh je bilo mjesta.
”Sadikice draga, nec'emo josh pocheti jesti…” – podignute obrve veli Nurif. ”Ima josh gladnih… Pohiti po Sabita u komshiluk, mozhda je gladan legao… Nije imao ko ni Selimu spremiti vecheru, Bogoti zovni i njega…”
Sadika je vec' na nogama. Prije nego shto je do vrata stigla, Nurif se sjetio stare i bolesne Muzaferovice… ”Zovni i nju, ona voli baklavu, a more biti i kadaif… Pohiti Sajmo da se begova chorba ne ohladi!”
Komshije stigoshe i posjedashe oko sofre.
”Ima li josh mjesta?” – pita Nurif.
”Nejma!” – kazhe Sajma.
”E- e, sad, s bismiletom, pa bujrum...!” – radostan je domac'in.
Kada je poshao kashikom da srkne begovu chorbu iz tanjura, u jednom trenutku, sve je nestalo. Kao da je neko magijom sklonio sofru i sa sofrom hranu.
Od tuge, chudjenja, chega li, Nurif se trznuo iz sna. Kada je otvorio ochi, vrh njegove glave stajao je trgovac Salem Arnaut.
”Hlupao sam na vrata, ali me nisi chuo. Spavao si kao top. Ni djeca te nisu mogla probuditi…” – govorio je onaj iznad njega.
Nurif se nije dizao. Nije mogao. Opijen snom, kakvog valjda niko nije usnio, treptao je ochima poput prevarenog djeteta. Sve se u jedan mah rasprshilo kao mjehuri od sapunice.
”Doshao sam lijepim poslom…” – kazao je trgovac. ”U amanet mi ostavio hadzhija Salih-beg Hasanovic', prije nego shto je krenuo na daleki put…”
Nurif je podigao glavu.
”Tvoja djeca se vec' raduju…” – kazao je ozarenim glasom musafir.
”Istrchala su van, jedno preko drugog… Ni Sadika nije sachekala da te probudim… poletila je i ona u avliju!”
Nishta mu nije bilo jasno. Protrljao je ochi da bolje vidi onoga koji mu je govorio: ”Dobio si posao i bic'esh svoj gazda...! Tako je kazao i hadzhija Salih-beg, da mu Dragi Bog hadzhdzh upishe u sevap.”
”Ko, gazda? Kakav bolan ja gazda?” – skochio je na noge Nurif.
”Ako odesh do prozora i pogledash, sve c'e ti se samo kazati” – uz blazheni osmijeh uzvratio je trgovac Salem.
Pogledao je kroz prozor.
”Vidish li onog konja?”
”Vidim!”
”Je li upregnut?”
”Jeste… Vidim i konjska kola!”
”E, Nurife, ono je sve tvoje!”
Zavrtilo mu se u glavi. Chuo je i nije chuo kada je gost govorio: ”Salih- beg mi je uredno sve platio i kazao kako je to nijet njegov i njegove zhene Raseme, da mu Dragi Allah upishe i ovaj sevap. Njemu sevap, a tebi posao. Obraduj ga, kada se vrati s hadzhdzha, da si vec' nekome prevezao drvo, sijeno, fasungu iz prodavnice… Svoju muku naplati. K’o, svoje! Hadzhija ne sumnja u tvoje poshtenje, i to je rekao…”
Nurif je josh neshto kanio izustiti, ali rijech nije prelazila preko usana. Nije stigao zadrzhati gosta. Ostao je u ushima njegov glas: ”Ja sam svoje zavrshio, a ti gledaj kako c'esh svoje!”
Vec' sutradan Nurif je sjedio za svojom sofrom. Dodushe, nije bila onako velika kao u snu, ali su oko nje komotno posjedali Nurif, Sadika i njihovo desetoro djece.
Josh je bilo mjesta.
Pozvao je i komshije da mu sladje bude.
Prije nego shto je stavio zalogaj u usta, josh jednom se krenuo iza sebe i pogledao ima li josh neko gladan.
Pocheo je da jede.
|