|
8. maj, 2007.: Obrachun pra-praunuka i pra-pradjedova
Kraljica Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske, Njeno Velichanstvo Elizabeta sa muzhem Filipom, boravi u petodnevnoj posjeti SAD. Stigla je u drzhavu Virdzhiniju gdje su engleski kolonizatori prije 400 godina, na obali Atlantika, utemeljili prvu koloniju Evropljana. Koja je bila polazna tachka osvajanja cijele Sjeverne Amerike. Dvije stotine godina kasnije ujedinjena vojska 13 americhkih kolonija pod britanskom vlashc'u pochinje rat za stvaranje i nezavisnost Sjedinjenih Americhkih Drzhava. Njenom vojskom komanduje legendarni Dzhordzh Vashington, prvi predsjednik USA. Pra, pra, praunuci prvih doseljenika Engleza potukli su do nogu tada najsavremeniju i u svijetu najjachu britansku Armiju. Vojsku svojih pra, pra, pradjedova Engleza. I proglasili nezavisnost Amerike.
Gledam na TV kako u Washingtonu, ispred Bijele kuc'e, drzhe svechane govore Engleska kraljica i predsjednik Bush. Uz znachajni osmijeh, gledajuc'i iskosa u svoju visoku goshc'u, Bush je podsjec'a na taj daleki datum kada su Englezi bili najljuc'i protivnici svojih ”americhkih Engleza” i kad su porazheni. Kako su ih pobijedili novopecheni osamostaljeni Amerikanci. Istorija uistinu zna biti prevrtljiva i dvosmislena!
Istovremeno, vijest kako britanski premijer Bler podnosi ostavku. Ponajvishe jer je tachna Bushova izjava da je ”Bler najvec'i prijatelj Amerike medju svim svjetskim velichinama”. To je upravo i uklonilo Blera sa politichke scene Londona. Umjesto njega dolazi Braun koji vishe nec'e biti ”najvec'i”. Ali kod Francuza pobjedjuje desnica uz izjavu novoizabranog predsjednika Republike Francuske da c'e ojachati prijateljstvo sa SAD. Tako je barem dio ”neplac'enih” rachuna Evropa – SAD donekle izravnat.
8. maj, uveche, 2007.: Poplave, tornada, pozhari…
Florida plamti. Nechuvena brojka od 200 shumskih pozhara istovremeno koji haraju uzduzh i poprijeko floridskog poluostrva. Kisha tamo nije pala vec' dva i po mjeseca, raslinje se pretvorilo u barut. Ista stvar oko Los Andzhelesa u juzhnoj Kaliforniji. Vatrena stihija stigla do predgradja tog velegrada, prijeti skupim vilama i zooloshkom vrtu. U drzhavi Kanzas tornado iza tornada. Jedan je bio najvec'e snage, pod oznakom F-5. Brzina vjetra u prizemljenom ”lijevku” vertikalnog nebeskog udara iznosila je 340 kilometara na sat. Shirina tornada 1.700 metara. Za pet minuta gradic' od 1.500 stanovnika pretvoren je u prah i pepeo. Srec'om, ”svega” jedanaest zhrtava.
Od Meksichkog zaljeva pa prema sjeveru, sve do drzhave Sjeverne Dakote, na liniji od oko 3.000 kilometara Velike sredishnje ravnice SAD, pljuskovi haraju vec' nekoliko dana. Nabujale su moc'ne rijeke Misisipi i Misuri zajedno sa brojnim pritokama. Mnoge ustave uz obalu su popustile, nezaustavljivi vodotoci plave milione hektara zemljishta. Pod vodom su naselja, veliki gradovi, poljoprivredna dobra, stoka, hiljade milja asvaltnih puteva, bolnice, shkole, automobili. Je li to smak svijeta – pitaju se vjernici?
Nema vijesti da je u saniranju shteta nakon orgija prirodne stihije uchestvovala bilo koja zemlja iz Evrope ili Azije. A kad se u svijetu neshto slichno desi svi pogledi okrec'u se bogatoj Americi. Siromasi uvijek ochekuju koju paru iz dlana dobro stojec'ih.
25. maj, 2007.: Motor kao shvajcarski sat
Stichem dojam da se sva Amerika iz temelja trese i raspada na dijelove, kao automobil pred rashodovanje. Ali, znam, takav je utisak lazhan. Mozhda sa tog vozila, u verbalnoj halabuci i politichkim dvobojima ”ljutih neprijatelja” Demokrata i Republikanaca, otpadaju dotrajali auspuh, rasklimani blatobrani ili slupani branici. Ti ”plehani” dijelovi se, medjutim, daju brzo zamijeniti. Ali motor mu radi kao shvajcarski sat. Shto vishe milja prelazi – to je sve uhodaniji, sigurniji i brzhi. Sigurno da ni americhka ”svijec'a” nec'e gorjeti do zore. Ali sudec'i po svemu bic'e josh bezbroj zora dok ne pochne trnuti.
U demokratskim raspravama mogu se upotrebljavati svakakve, pa i najruzhnije rijechi. I za Predsjednika, i za njegove saradnike, i za senatore, i za ostale ”glaveshine”. Tako je uvijek bilo, tako c'e i biti. Jer zbog toga i postoje dvije najvec'e stranke – Demokratska i Republikanska. Da bi u ognju njihovih sucheljavanja i svadja bila pronadjena najbolja rjeshenja.
Sve je podlozhno kritici i negiranju, ali ne i drushtveno-politichki sistem SAD. To je onaj ”motor” mashine koji je nedodirljiv. Kad neko takne u njegove pogonske dijelove – obje strane dizhu viku do nebesa i proglashavaju kritichara antipatriotom pa i izdajnikom.
2. juni, 2007.: Sikajde iz plemena Azra
Shec'em ispod svoda gustih kroshanja i sanjarim kako je zhivot lijep. Pogotovo bez politichkih tema! Tog jutra u svim kroshnjama neka neobichna, jednolichna, tiho-zvizhdukava melodija. Kao kad djeca pushu u dlanovima pritisnutu travku. Ili kao da zundaju bezbrojni rojevi pchela koje nisu ljute. Jer ako su one nechim uzbudjene onda je taj zvuk oshtar, nasrtljiv, prijetec'i, uhoparajuc'i. A ovaj jutros je smiren, uljuljkava u odsutnu snenost i neku vrstu blazhenstva. Podizhem ochi prema nebu i vidim gotovo na svakom listu nekakve izduzhene bube bakreno-zlataste-smedje boje, velichine tankih obada ili strshljena. Na sjajnim krilima im pozlac'ene mikro-rezbarije i mini-gravure, kao da su ih ukrashavali nashi umjetnici iz Kujundzhiluka. Kasnije javljaju preko televizije da iz zemlje hametice izlaze insekti zvani ”sikajde”, engleski se pishe ”cicade”. Ima ih na milione. Taj bioloshki fenomen se ponavlja svakih 17 godina. Oni zhive u obliku larvi u korjenju drvec'a sve te godine. I hrane se sokovima korjenja. Kad im taj podzemni boravak zaokruzhi sedamnaestu godinu izlaze kroz okomite rupe koje same bushe na povrshinu zemlje. Skidaju sa sebe ljushturu, razvijaju krila u fazi one fantastichne prirodne transformacije od crva do leptira i lete prema listovima. Muzhjaci imaju na trbuhu seriju membrana, odnosno svoju ”harmoniku”, i odmah pochinju sa izvodjenjem svaki svoje zavodnichke cikutave melodije da dozovu svaki svoju zhenku. Najblizha buba – ”gospodjica” leti najblizhem ”boj frendu” u ljubavni zagrljaj. Zatim ona ostavlja na drvetu oplodjena jajashca. Iz kojih izlaze sic'ushne larve koje se nekakvim skrivenim stazicama spushtaju u korjenje stabala, da nastave sedamnaestogodishnju tradiciju podzemnog zhivota svojih predaka. Da bi u proljec'e 2024. godine, u danu kada temperatura predje podiok od 17 stepeni celsijusovih ili 60 farenhajtovih, pochele sa bushenjem izlaza ka povrshini. Nakon parenja sve ”sikajde” ugibaju. Poput lososa u planinskim rijekama. O tim sikajdama vec' danima prichaju stanovnici Chikaga, televizijski, radio i novinski reporteri. Djeca su odushevljena tom invazijom insekata. Ljudi zagledavaju kroshnje drvec'a, oslushkuju danonoc'ne melodije tih doshljaka iz podzemlja i raduju se shto oni za vrijeme parenja nishta ne jedu, jer bi tokom jednog dana sva chikashka zelen ostala bez lishc'a.
Razmishljam o chudesima prirode i zhivota. Gotovo sve shto je zhivo kad dodje smrt odlazi u zemlju na vjechni pochinak. ”Sikajede”, medjutim, hrle iz vjechne tame podzemlja ka suncu i tu skonchavaju u ljubavnoj strasti.
Ko zna, mozhda to one svojim melodijama izvode partiture nashe narodne pjesme o potomcima nekog svog plemena Azra. Koji, kako kazhe pjesma, za ljubav zhivote daju!
3. juni, 2007.: Misis Trejsi i njeni psi
Josh jedan sunchani, topli dan. Prilika za duzhe shetnje nashim uzhim rejonom u community Bensenvil. To je splet malo zakrivljenih, u lukove savijenih i nekoliko kao svijec'a pravih asvaltnih ulica, uokvirenih gustim drvoredima visokih kroshanja. Tuda kruzhimo vec' dvanaestu godinu. Ali malo je stanovnika koje poznajemo po imenima, a ni u jednoj nismo bili na kahvi. Niko nas nije zvao. Susrec'emo se u prolazu dok domac'ini uredjuju travnjake motornim kosilicima, obrezuju velikim elektrichnim makazama zhivice i dotjeruju lijehe sa cvijec'em. U prolazu oni obavezno kazhu ”Helou”, shto znachi ”zdravo”, ili ono uobichajeno ”Hau ar ju duing tudej?”, shto ja prevodim rijechima ”kako vam teche zhivot danas”?
Obichno se zaustavljamo, ja i supruga, pred oniskom kuc'om na kraju nashe ulic'e Zaklin i poprichamo po koju rijech sa vec' ostarjelim domac'inom Tomom, a ranijih godina i sa njegovom zhenom Meri. Susreli smo se s njima prvi put, ja i moja zhena, prije dvanaest godina. Pitali su nas odakle smo, gdje stanujemo, kako nam je u Americi, je li bilo strashno u Bosni..? S proljec'a, ljeti i prvih sedmica jeseni, dok ne okishi i ne zahladi, redovno u prolazu uz kratke stanke razmjenjujemo slichne ili iste rechenice… ”Hvala Bogu da je otoplilo. Mome psu je ime Hani. Vrlo je pitom, slobodno ga pomilujte. Ovog proljec'a nec'e biti cvjetova na ovim stablima, ubio ih led u zametku…” Posljednje dvije godine ne vidimo napolju suprugu nasheg poznanika. Objasnio nam je Tom kako je dobila bolove u kostima, teshki atritis, ne mozhe da se krec'e.
Shetajuc'i okolishem susrec'emo staru damu Trejsi. Sjedi na pragu svoje kuc'e u nashoj blizini, okruzhene zelenilom i cvijec'em i drzhi za uzicu dva psa. Odmah se vidi da su to hrtovi. Visoki, vitki, ledja luchno propetih prema nebu, noge im vitke, tanke, mishic'ave i dugachke, repovi gotovo bez dlake. Iako smo se vec' upoznali oni potiho rezhe dok im se priblizhavam. Ali kad onjushishe zrak ispred mene, prijateljski zamahashe repom, jer su nepogreshivim njuhom utvrdili da se vec' znamo. Jedan hrt skache kao da je na oprugama i pokushava da me ”zagrli” prednjim shapama. Mlad je, mozhda mu je tek jedna godinica. Drugi se skljunio, prednje shape mu u zavojima, ochi krmeljave, s obje strane tijela izbili obrisi tankih rebara. Njega susrec'em vec' desetu godinu. Vlasnica Trejsi gleda ga samilosno i veli: ”Znate, vec' je dobro ostario. Ima jedanaest godina. To treba pomnozhiti sa sedam pa c'ete dobiti njegove ljudske godine. Dakle ushao je, kao i ja, u sedamdeset i sedmu. Ima teshki atritis i zaduhu. Pokushavam sa veterinarima da mu produzhe zhivot josh koji mjesec. Njih dvoje su mi najbolji prijatelji. Muzh umro, djeca se razishla, prijatelji sve rjedje navrac'aju, a dva hrta – ljubimca uvijek su prisutna u kuc'i. A da znate i meni je sedamdeset sedma. I ja pijem aspirine za artritis, zaduhu i josh mnoge druge. Takav vam je zhivot!”
Gospodja Trejsi duboko uzdahnu. A ja samo c'utim. I mislim u sebi: ”E moj c'uko, e moja ostarjela gospodjo Trejsi, i ja sam vam tu negdje. Shto se tiche starosti, bolesti i aspirina na istoj smo deredzhi!”
3. juni, 2007.: Zblizhila nas smokva
Na jednom raskrshc'u zastajemo ispred zanimljive kuc'e ”starinskog kova”. Ugledasmo u bashchi smokvu koja kvrgavo niche iz velike plastichne kante za smec'e. Kanta je postavljena na platformu od dasaka koja stoji na chetiri tochka. Jedan mushkarac i jedna zhena srednje dobi osmjehujuc'i se posmatraju iz bashche kako mi radoznalo osmatramo smokvu. Mushkarac upita: ”Znate li kakva je to voc'ka? Naziv joj je smokva i ne rastu u Chikagu zbog hladnoc'a. Mi ovu nashu svake zime uguramo u garazhu. Njegujemo je jer nas podsjec'a na zavichaj.” ”Ja i moj muzh mogli bismo o smokvi napisati doktorsku disertaciju” - shali se moja supruga Mira. ”Mi smo, znate, iz Mostara u BiH, koji je najtopliji grad Evrope i okic'en je hiljadama stabala smokava!” ”Oh, bravisimo!” – upotrijebi komshija talijansku rijech. ”Vi niste daleko od Italije a mi smo vam porijeklom Talijani. I u nas smokve na svakom koraku. Nego kad ove smokve sazriju u augustu dodjite i slobodno uberite koliko hoc'ete. Nas dvoje, zbog shec'erne bolesti, ne smijemo ih ni okusiti, a tako bi smo zheljeli da mozhemo!” Nas dvoje odushevljeno prihvati tu ponudu. Zblizhila nas je, eto, obichna zavichajna smokva!
Uvijek se u takvim trenucima prisjetim nasheg mostarskog komshiluka. Znao sam imena svakog drugog susjeda. Preko puta nas stanuju Tase. Ispod nas Sofe. Iznad nas na spratu, Mile Krzman sa suprugom. U drugom traktu drugi Krzman, onaj iz ”Zhitoprometa”. Prozori nam gledaju u zgradu i prozore Joze Lepetic'a i njegove Dide. Ako udjem u Tasine bashche vidim balkon i dva prozora stana Franc'eske i Safeta Spahic'a, koji su nam i ovamo u komshiluku. Na osmom spratu nashe zgrade zhivi majka Omera i Bedzhe Mesihovic'a. U drugom krilu zgrade doktor Topuzovic' i novinar Hadrovic'. I tako dalje, itd. Sve je znano, kod svakog i nenajavljen mozhesh otic'i na kahvu. A u mom bensenvilskom susjedstvu nema medjusobnih posjeta niti prepoznavanja po imenima. Stanovnici su, nema shta, ljubazni u prolaznim razgovorima. Ali sve se zavrshava na tim verbalnim dodirima sa razdaljine.
4. juni, 2007.: Mate Boban i Pinocheo
Pochesto mi se pridruzhi stanar nashe zgrade Litto Barazza migrant iz Chilea, potomak drevnih Inka. To je onaj Litto o kojem sam pisao prije shest godina. Kada se useljavao u nashu zgradu. Pomogao sam mu da unese ormare i madrace za lezhajeve. Pitao sam ga odakle je, on odgovorio: Iz Chilea. Onda on mene upita odakle sam, ja uzvratih: iz Bosne. Dodadoh da sam novinar. On uzvrati da je i on pisao za studentske novine a uz to i poeziju koja mu je duhovna strast i dan danile. Ja rekoh da sam bio u koncentracionom logoru Mate Bobana. Litto uzvrati da je i on bio u koncentracionom logoru diktatora Pinochea. Ja dopunih moje izlaganje napomenom da sam stigao kao imigrant u SAD 1995. godine. Litto reche da je njega iz kazamata izvukla jedna humanitarna organizacija SAD i dovela u Ameriku 1978. godine. Ispade da su nam sudbine i zanimanja gotovo podudarni.
Taj Litto, pjesnik i metalski radnik, zanimljiva je lichnost. Nakon 27 godina rada u jednoj kompaniji za proizvodnju mashina dobio je otkaz. Jer nije bilo dovoljno posla za sve radnike. U Americi za otkaz postoji, po meni, vrlo ruzhna rijech. Litto je naime ”fajed” iz tvornice. A to ”fajed” proizilazi iz rijechi ”faje” koja znachi ”vatra”. Dakle Litto, kao i stotine hiljada drugih radnika kojim se uruchuju otkazi bez objashnjenja, jednostavno su ”izvatreni” iz kolektiva u kojim su godinama radili. Tako je to u kapitalizmu. Ali Litto ne kuka mnogo zbog toga. O chemu god da govori u njega je na shirokom, blago jagodichastom licu potomka drevnih Inka, isto tako shirok, chini se apsolutno bezbrizhan osmijeh. Nedavno je, kako je poznato, umro nekadashnji tiranin i satrap Chilea, Littov progonitelj Pinoche. Sudili su ga petnaestak godina ali ga nikad nisu osudili zbog njegovih nedjela. Litto mi o tome govori uz svoj obavezni osmijeh. Ali odmah zatim reche: umrla je istog dana u Chileu i moja majka, bilo joj je blizu stotinu. Na licu mu opet osmijeh, istina osjenchen tanjushnom koprenom tuge.
Poslije tog dogadjaja koji se zove ”fajed” odnosno ”izvatren” s posla, Litto je konkurisao na mnogo mjesta. Prime ga na mjesec dva, dok fabrika ima posla, pa opet Litto ”fajed”.
Jednom, drugi put, peti put. I uvijek mi Litto o tome pricha bezbrizhno, uz osmijeh cijelog lica i oba, juzhnoamerikanski tamna oka. Nashi ljudi u Americi to ”fajed” rimaju tragichno. Jer biti bez posla znachi ostati bez zarade, bez zdravstvenog osiguranja i ulaganja u penzijske fondove. A nema radnichkog savjeta da se zhalish. Za Litta kao da to ne postoji. On je nekakav chudni izuzetak. Ne zhali se na besparicu, ne pita se kako c'e platiti kiriju, telefon, internet i televiziju. Ne pokazuje zabrinutost, ne napada okrutnost kapitalizma. Umjesto toga chita mi svoju najnoviju pjesmu. Najprije na shpanskom, pa prevodi na engleski. I stalno mu bljeskaju zubi ispod bezbrizhnog osmijeha. Zbog toga mi je Litto, sa svojim neiscrpnim optimizmom, legao na srce. Kad god supruga Mira napravi pitu ili kakav nash pirijan, odnesem komshiji jednu dobru porciju. Zbog toga je, meni prognaniku, taj prognanik Chileanac najbolji prijatelj u cijeloj zgradi i cijelom Bensenvilu. Nije prognanichka krv voda!
5. juni, 2007.: Aristokrata u ptichijem carstvu
Danas se temperatura popela chak na 29 stepeni Celzijusovih. Odnosno 90 Farenhajtovih kojim se mjere toplota i hladnoc'a u SAD. Odluchih se na malo duzhu shetnju od 3 milje iliti oko 5 kilometara. Do jedne velike, vjeshtachke bare u istochnom susjedstvu. Koju ja i zhena Mira zovemo jezerom. Jer je barem pet puta vec'a od Borachkog jezera. U njoj je mnogo divljih pataka, divljih gusaka, nemirnih galebova, visokih chaplji i po koji labud. Hoc'u opet da vidim onog labuda – usamljenika. Ako i on vec' nije odletjeo na sjever, prema Arktiku, odakle jata selica stizhu svake kasne jeseni.
Vidim, kao i obichno, obrise njegovih elegantnih bjelina medju tankim trskama, na uskom sprudu shodera, uz mutnjikavu vodu. Zashto nije odletjeo na sjever sa ostalim selicama? A shta ako je bolestan ili ranjen pa ne mozhe razmahnuti krilima i krenuti nebeskom stazom dugachkom 2.500 kilometara? Nikad ga nisam vidjeo da leti preko te prostrane bare. Sve do nedavno uz njega je bio josh jedan labud. Ako je ovaj moj zhenka, onda je taj bio muzhjak. I obratno. Sada mu nema druzhice ili druga. Da li je, uistinu, ovaj moj bolestan ili ranjen pa ne mozhe da leti? Mozhda je ostario pa ga je napustio ”brachni drug”? I nashao sebi drugog supruzhnika? A shta ako on, mozhda ona, poput bogatashice Pariz Hilton hoc'e da igra neku svoju posebnu ulogu na prostorima nashe bare? Prema njemu jata patkica izgledaju nishtavno. On ih nikad ni ne pogleda sa svojih bijelih visina. Chak ni guske, mnogo krupnije, ne mogu ni prisoliti ljepoti i eleganciji njegovih raskoshnih oblika. Vidi mu samo dugachkog, elegantnog vrata, isprevijanog u figuru kojom se oznachava americhki dolar ($)! Imam utisak da se namjerno aristokratski shepuri kako bi pokazao svim ostalim pticama shta je stvarno prava ptica! Ako vec' ne mozhe letjeti u stanju je, prizemljen, uspjeshno igrati ulogu snoba, odnosno pticu iz visokog ptichijeg drushtva.
Ne mogu da odgonetnem zbog chega sam se vezao za tog labuda? Zashto razmishljam o njegovoj sudbini kao da je ljudsko bic'e? Mozhda zbog toga shto je i on, poput mene, emigrirao u Ameriku iz dalekih predjela. On sa ledenog sjevera Kanade, jer ga je ”etnichki ochistila” surova zima, ja sa toplog mostarskog juga Evrope, ochishc'en surovom nastranoshc'u balkanskih nacionalistichkih mentaliteta. I shto ima necheg zajednichkog u nashim raspolozhenjima i mislima. Jer, siguran sam, da i ptice na neki nachin misle.
Labud mashta o svjezhijoj klimi dalekog sjevera.
Ja sanjam o ljepotama toplina juga i dragim omorinama Mostara. Prema kojem, u mashti, chesto uzlijec'em. Ali za pravi let kao da su i meni, kao i mom labudu, polomili krila. iza mene je otvrdli pepeo proshlosti. Ali, nazhalost, ne polijec'e Feniks iz svakog pepela.
|