|
Ovih je dana grad na Neretvi strasno obgrlilo i dvoje mladih, do ušiju zaljubljenih Mostaraca: Hrvat Mate s desne obale Neretve i Muslimanka Emina, s lijeve. Njihovu ljubav ništa na svijetu nije moglo pobrkati. Pa je Mate postao – Ammar. Prešao na islam, onda prešao preko Carinskog mosta i u tamošnjoj džamiji zakazao vjenčanje sa svojom izabranicom. Događaj je, kažu očevidci, među kojima je bilo i nekoliko Matinih rodica i prijateljica koje su se prekrile šamijama, bio dirljiv. Svečan. Od dragosti mladencima i njihovim svatovima niz lice su se skotrljale i suze.
Pa, ko kaže da je, Mostar podijeljen zavazda i da u njemu nema, niti će biti suživota i tolerancije!
Rođeni, ne berite brigu, dok je ljubavi biće i tolerancije.
Biće i boljitka.
A ko, u ljubavi i slozi neće s nama – hiš!
S nama, čestitim Bošnjacima, Hrvatima, Srbima, ateistima, pa taman neki od njih prelazili na islam, ili na kršćanstvo, svejedno.
Kada bi u ovom zapisivaču bilo toliko vjere, on bi molio Tvorca svega vidljivog nevidljivog da nas ne razlikuje, i da nas razvrstava i svrstava samo – po dobru i zlu.
Tvorac je velik, najviši. Tvorac je milostiv i dobrostiv i On bi uslišio molbu – iako će neki novoprimitivci da se zgražaju na ovakve ”poduke”.
Kao što se zgražaju na svaki pomen tolerancije u staroj ili Titinoj Jugoslaviji.
Stoga ćemo ispričati priču što smo je nedavno zabilježili na Gradačačkim književnim susretima. Priču je kazivao prof dr. Ismet Smajlović (90) čovjek od ugleda i imena i ”živi leksikon” koji i birvaktilske događaje pamti kao da su se juče zbili:
– Bolje je biti bez hljeba nego bez tolerancije. Do kore hljeba, inekako, možeš doći, ali kada se tolerancija izgubi jednom teško se obnavlja, preteško… Sjećam se u Kraljevini Jugoslaviji (od 1933. do 1941.) svaki čas u školama je počinjao molitvom: kad profesor uđe u razred i odloži dnevnik, đaci ustaju i redar započinje molitvu koju svi uglas ponavljaju: ”Molimo Te svemogući Bože, djela naša preteci milošću i pomoću svojom i prati da svako naše djelo i svaka naša molitva s Tobom počnu i s Tobom da se završe. Amin!” Tako isto i na kraju nastave: ”Hvala Ti svemogući Bože za sva dobročinstva Tvoja koji živiš i vladaš uvijek i dovijeka. Amin!”
Fizički i mentalno još uvijek izuzetno vitalan profesor Ismet Smajlović još će dodati da u Kraljevini Jugoslaviji, a kamoli Titinoj Jugoslaviji nije bilo kao danas, ni blizu vjerske netrpeljivosti, mržnje – svi u njegovom razredu bili su jedno, bili isto, a tako različiti, tako svoji i – naški.
Zato, braćo, obgrlimo ovaj Gradačac kad je ovako ubav, božanstven, obgrlimo zemlju Bosnu i Hercegovinu, svaki njen potok i jarugu, svaku njenu travku i kamen, svaku njenu kuću, selo i grad, pa će nam svima biti bolje i ljepše, – reći će profesor pred spomenikom Hasana Kikića.
Banjalučanin Ismet Smajlović upoznaje nas da gorepomenutu molitvu, na bosanskom i latinskom jeziku pamti samo još jedan čovjek u zemlji, i to uvaženi profesor Muhamed Huković u Sarajevu.
Dotle, Omer Pobrić i Miralem Gluhović, zemljom i svijetom pronose miruh sevdaha i pjevaju:
”Obgrlimo Mostar
I kaldrmu staru
Da nam mimar Sinan
Sanja u beharu.”
|