|
Veoma je vazhno kakve se opsjene nalaze u sredishtu bic'a. Kako njima rukuje autor? On ih svjesno umnozhava, ali tako shto ih odijeva u ruho uspjelih magnovenih ekvivalenata. Time stih dobija novu semantichku osnovu. Ide se dalje od opazhanja kakva su uobichajena u klasichnom versu. Poeta intuicijom bogati njegove znachenjske zone. Kao u triptihu o trnu – u oku, u srcu, u glavi. Ima vishe indikacija u polju spoznaje. Ovdje su poprimili misaonu postulativnost, kojoj je srec'no pridruzhena ritmichka skladnost, dakako u sluzhbi dozhivljajnog opojmljenja.
Slichnog je svojstva i ciklus ”U krugu nestajemo”, gdje poeta, putem krokija, refleksija oslikava chudo krhke chovjekove egzistencije:
Od vremena
Do nevremena.
Svjetlosti nas
Zraka dijeli
Postali smo
Sitna bic'a
uznijeli se
I nestali.
U ovoj zbirci poezije fluidira fenomen osjec'anja kao primarna odrednica. Otuda u njoj sretamo brojna afektivna sjec'anja na slike raznih vremenskih dionica, zhivo prodjenutih kroz dozhivljajni filter. Osjec'anje je po pravilu dejstvenije od suda. Sud mozhe imati varljiva ozrachja, dok za osjec'anje to nije svojstveno. Ono iskazuje skrivene slojeve dushe.
I u pjesmama u kojima preovladjuje polemichka nota, kao shto su to pjesme iz ciklusa ”Bosanski mornari” i ”Svijet nishtavila”, osjec'anje nadgradjuje puki prizor dogodjenog. Bolje rec'i njime vlada u vizijskoj skali, koja dogodjenom daje pamtljiv odsjaj i punoc'u. Tema chovjekove otudjenosti ne egzistira u ravni tematske uramljenosti. Nju poeta univerzalizuje, korespondirajuc'i sa temama filozofskog diskursa – nevjerica, strah, nishtavilo i slichno. Bijeg od svega toga poeta trazhi u primislima koje mogu donijeti nadu i smirenje:
Izmishljam prostore
zasadjene juzhnim voc'em
Useljujem ptice
I prijatelje.
Od zlom zatrovane sredine, Elezovic' zhudi za preobrazhenom sredinom. Sa sredinom sa ljudskim znakom i bliskom rukom. Istina, u poeziji, s obzirom na njena simbolichka znachenja, ne treba rachunati na iskaznu konachnost. Ona se produzhava u chitaocu u vidu asocijacijskih lepeza. Tome umnogome pomazhe stvaraochev jezik. Elezovic' ga preuzima iz narodne matrice, davshi mu fermentaciju savremene upotrebnosti. Tu mislimo na zvuk i na smisaonu odredivost jezika. Lingvisti su u pravu kad kazhu da jezik kojim pjesnik govori odredjuje njegovu viziju svijeta. Nec'emo rec'i da je Elezovic'ev jezik uvijek sposoban da ponese teret vizijske postojanosti. Zapazha se njegovo mehanichko rojenje, a to je obichno u onim prilikama kad dokumentaristichko ima prevlast nad osjec'anjima. Treba znati da je ona misao udarna koja je izvuchena iz samog zgloba osjec'ajnosti. Jedan dio pjesnikove zbirke ne sadrzhi taj uslov. Poeta mora vishe misliti na slobodniju difuznost stiha i na njegovu selektivniju izbirljivost.
Zbirka je mozaichki modelovana. U nju je sabrano vishe tematskih krugova. Reklo bi se da svi izviru sa vrela opshte egzistentne upitnosti. Kad stvari tako stoje, jasno je da se vizijom nishta ne dokazuje. Ona je tu da izlozhi svoj nutreni atlas, uspostavljajuc'i sinhroni odnos izmedju osjec'anja i ideje. Njih naprosto radja trenutak. Kao kod svih kreacija, nuzhno je da budu u razvojnoj liniji. Zakljuchujemo da su takvi i kod Elezovic'a.
Trenuci se spajaju zahvaljujuc'i pamc'enju, ali vishe intuiciji. Uostalom, sve chim smo obuzeti ili okruzheni, karakterishe nachelo uzastopne suprotnosti. Jer da nije tako izostajali bi rojevi ideja. Ideje vitalizuju stechena saznanja. Unose u njih otkrivalachke vrline. Posebno u sferi imaginativnog medija.
Elezovic' je dosta vjesht u vladanju takvim zahtjevnostima. Njegove poetske slike ne djeluju anahrono, iako rabe korishc'enu motiviku. Tu u prvom redu mislimo na krug pjesama koje se tichu zavichajnog i rodbinskog miljea. U tim pjesmama zadrzhao je svjezhinu izraza.
Ovaj poeta teme omedjava vremenskim krugovima. Svakom krugu daje odgovarajuc'i identifikacioni biljeg, u pojmovnom i u izrazhajnom smislu. Nedac'e rata apostrofirao je umjeshnoshc'u dobrog rukovaoca. U njemu je spoznao prazninu svijesti onih koji zlo siju. Determinisao ga kao bolest, svetrajuc'u i neizljechivu.
Kod poete se osjec'a primjetna sklonost da slikom profilira zlo. Transcendira njegovu pomamu i uzroke. Tim nachinom pribavlja stihovima dubinu kreacijskog china. Nadahnuc'e se kroz dubinu mjeri. Kao shto ima otpor prema fenomenu zla, Elezovic' se nije lishavao predanog razumijevanja prema dobru. On ga je osobeno potencirao u onim pjesmama koje se vezhu za zavichajno tle i za ljubav roditeljsku… Pjesme takvog znachenja svrstao je u ciklus ”Majka svemira”. Po vrijednosti izdvajamo antologijsku pjesmu ”Bijeli kamen”.
Zavichajna svjetlost zasjenjuje sve druge ljepote. U ovoj pjesmi naracija je mirna i elegijski pitoma. Sva u predmetnosti bogatog subjekta, koji ponire do posljednjeg kapilara sna i zhudnje. Autentichna je ona ispovijest koja se otjelotvoruje sama po sebi. U ovoj zbirci ima vishe pjesama sa visokim dosegom kristalizacije.
Elezovic' nema samo meku dushu promatracha nego i dushu iskazivacha dubokih poetskih svjetova.
|