|
Veoma je važno kakve se opsjene nalaze u središtu bića. Kako njima rukuje autor? On ih svjesno umnožava, ali tako što ih odijeva u ruho uspjelih magnovenih ekvivalenata. Time stih dobija novu semantičku osnovu. Ide se dalje od opažanja kakva su uobičajena u klasičnom versu. Poeta intuicijom bogati njegove značenjske zone. Kao u triptihu o trnu – u oku, u srcu, u glavi. Ima više indikacija u polju spoznaje. Ovdje su poprimili misaonu postulativnost, kojoj je srećno pridružena ritmička skladnost, dakako u službi doživljajnog opojmljenja.
Sličnog je svojstva i ciklus ”U krugu nestajemo”, gdje poeta, putem krokija, refleksija oslikava čudo krhke čovjekove egzistencije:
Od vremena
Do nevremena.
Svjetlosti nas
Zraka dijeli
Postali smo
Sitna bića
uznijeli se
I nestali.
U ovoj zbirci poezije fluidira fenomen osjećanja kao primarna odrednica. Otuda u njoj sretamo brojna afektivna sjećanja na slike raznih vremenskih dionica, živo prođenutih kroz doživljajni filter. Osjećanje je po pravilu dejstvenije od suda. Sud može imati varljiva ozračja, dok za osjećanje to nije svojstveno. Ono iskazuje skrivene slojeve duše.
I u pjesmama u kojima preovlađuje polemička nota, kao što su to pjesme iz ciklusa ”Bosanski mornari” i ”Svijet ništavila”, osjećanje nadgrađuje puki prizor dogođenog. Bolje reći njime vlada u vizijskoj skali, koja dogođenom daje pamtljiv odsjaj i punoću. Tema čovjekove otuđenosti ne egzistira u ravni tematske uramljenosti. Nju poeta univerzalizuje, korespondirajući sa temama filozofskog diskursa – nevjerica, strah, ništavilo i slično. Bijeg od svega toga poeta traži u primislima koje mogu donijeti nadu i smirenje:
Izmišljam prostore
zasađene južnim voćem
Useljujem ptice
I prijatelje.
Od zlom zatrovane sredine, Elezović žudi za preobraženom sredinom. Sa sredinom sa ljudskim znakom i bliskom rukom. Istina, u poeziji, s obzirom na njena simbolička značenja, ne treba računati na iskaznu konačnost. Ona se produžava u čitaocu u vidu asocijacijskih lepeza. Tome umnogome pomaže stvaraočev jezik. Elezović ga preuzima iz narodne matrice, davši mu fermentaciju savremene upotrebnosti. Tu mislimo na zvuk i na smisaonu odredivost jezika. Lingvisti su u pravu kad kažu da jezik kojim pjesnik govori određuje njegovu viziju svijeta. Nećemo reći da je Elezovićev jezik uvijek sposoban da ponese teret vizijske postojanosti. Zapaža se njegovo mehaničko rojenje, a to je obično u onim prilikama kad dokumentarističko ima prevlast nad osjećanjima. Treba znati da je ona misao udarna koja je izvučena iz samog zgloba osjećajnosti. Jedan dio pjesnikove zbirke ne sadrži taj uslov. Poeta mora više misliti na slobodniju difuznost stiha i na njegovu selektivniju izbirljivost.
Zbirka je mozaički modelovana. U nju je sabrano više tematskih krugova. Reklo bi se da svi izviru sa vrela opšte egzistentne upitnosti. Kad stvari tako stoje, jasno je da se vizijom ništa ne dokazuje. Ona je tu da izloži svoj nutreni atlas, uspostavljajući sinhroni odnos između osjećanja i ideje. Njih naprosto rađa trenutak. Kao kod svih kreacija, nužno je da budu u razvojnoj liniji. Zaključujemo da su takvi i kod Elezovića.
Trenuci se spajaju zahvaljujući pamćenju, ali više intuiciji. Uostalom, sve čim smo obuzeti ili okruženi, karakteriše načelo uzastopne suprotnosti. Jer da nije tako izostajali bi rojevi ideja. Ideje vitalizuju stečena saznanja. Unose u njih otkrivalačke vrline. Posebno u sferi imaginativnog medija.
Elezović je dosta vješt u vladanju takvim zahtjevnostima. Njegove poetske slike ne djeluju anahrono, iako rabe korišćenu motiviku. Tu u prvom redu mislimo na krug pjesama koje se tiču zavičajnog i rodbinskog miljea. U tim pjesmama zadržao je svježinu izraza.
Ovaj poeta teme omeđava vremenskim krugovima. Svakom krugu daje odgovarajući identifikacioni biljeg, u pojmovnom i u izražajnom smislu. Nedaće rata apostrofirao je umješnošću dobrog rukovaoca. U njemu je spoznao prazninu svijesti onih koji zlo siju. Determinisao ga kao bolest, svetrajuću i neizlječivu.
Kod poete se osjeća primjetna sklonost da slikom profilira zlo. Transcendira njegovu pomamu i uzroke. Tim načinom pribavlja stihovima dubinu kreacijskog čina. Nadahnuće se kroz dubinu mjeri. Kao što ima otpor prema fenomenu zla, Elezović se nije lišavao predanog razumijevanja prema dobru. On ga je osobeno potencirao u onim pjesmama koje se vežu za zavičajno tle i za ljubav roditeljsku… Pjesme takvog značenja svrstao je u ciklus ”Majka svemira”. Po vrijednosti izdvajamo antologijsku pjesmu ”Bijeli kamen”.
Zavičajna svjetlost zasjenjuje sve druge ljepote. U ovoj pjesmi naracija je mirna i elegijski pitoma. Sva u predmetnosti bogatog subjekta, koji ponire do posljednjeg kapilara sna i žudnje. Autentična je ona ispovijest koja se otjelotvoruje sama po sebi. U ovoj zbirci ima više pjesama sa visokim dosegom kristalizacije.
Elezović nema samo meku dušu promatrača nego i dušu iskazivača dubokih poetskih svjetova.
|