|
Mon coeur s’ouvre a to voix
Krinovi zlatni polijezhu k vodenom dnu,
krinovi bijeli zlatnim posuti prahom tonu,
i chashke im se pregibaju prozirnom kamenju
sjajnom, shto se kotrlja blago, podajuc'i se snu
o obali kojoj ga valovi zamamni nose;
snu o zhalu kojim svjetluca srh dodira
glasa one, shto prominu poput leptira,
krila otezhalih od tuge; niz moje kose
glas se tochi, treperi i trazhi te, za tobom
chezne, za tobom zrakom plovi
i prostranstvima novim stremi; lovi
tvog svijetlog pogleda sjaj; kojom
dushom ti pric'i, shto se sve srcu snilo, znash li
tko sam, tko si, i shto nam donose glasa tog bijeli
raskriljeni zhdrali…
|