|
Tišini sami dajemo sadržaj i smisao. Po tome se tišine i razlikuju jedna od druge, i samo se potpuno neupućenima i nepažljivim osluškivačima sve one čine jednakima.
Samo oni će kazati: o čemu uopće govoriti, tišina je tišina. Muk! I gotovo. A one se već razlikuju u samom začetku, u događaju koji im prethodi. Postoji tišina koja prati iščekivanje neke dobre vijesti, tišina u prvim trenucima primanja tužne vijesti, tišina koja prati iskrenu i poniznu molitvu, tišina u sobi tek zaspalog djeteta, tišina kod čekanja, i ona kada ne znamo što bi kazali…
Najteža je ona tišina kada stojimo na rubu, spremni za skok ili uzmak.
Njena težina i jeste u nevjerojatno brzoj izmjeni oprečnih odluka i emocija. Dok svu energiju usmjeravamo na tu nevidljivu sudbonosnu vagu, tišina koja sve to prati teško suzdržava vrisak.
Dok voziš auto i putujemo Bosnom često se dodirnemo kako bi potvrdili svoju fizičku prisutnost i naklonost.
Da li si sretna – pita tvoja tišina blago dodirujući moju.
Bila bih – kaže moja tišina – bila bih, kad bi me mogao čuti.
|