|
Gökhan Cengizhan (Turska)
Sova na mom ramenu
Iz velikih dubina ističe blato
Gore su djeca razigrana poput talasa
Šake su nam pune oblutaka, dajemo ih nemirnim vodama na brojanje
Dva, tri, još više
Poput slijepih krtica koje nisu vidjele svjetlost dana
Ponovo smo na toj nevinoj zemlji
Neprikosnovena čarolija blagosilja moju nevinu mladost
Jedna sova na mom ramenu, plače jer sam navodno pobjeđen
Sruši se moja dobronamjerna kulo!
1982
Juan Octavio Prenz (Argentina)
Korijeni
Govorimo jednim jezikom koji nam je
neko donio
iz nekog dalekog vremena i
prostora.
Možda se sjećamo boje usana i glasa
darovatelja ili napadača.
Svijet je pun nositelja jezika,
kako ih prepoznati?
Izopačeni ideologijama i povijestima,
u darove pretvaramo nametnute
stvari,
ljupko ih mijenjamo,
(da bi spasili neku staru krivicu?)
da bi i mi imali pravo
da budemo
darovatelji.
S talijanskog: Irma Hibert
Barbara Korun (Slovenija)
Bijeli bikovi
otvorim prozor
i u sobu banu
bijeli bikovi noći
ona
poput tamne sjene
spi
njena kola je hladno
holandsko platno
u svakom čvoriću
luna se skriva.
svilena je njena koža
kada se stopi
baršunast njen šiprag
ugiba se poda mnom
šumska mahovina njenog spola
prime me usta
vir cvjetne vode
jezikom crtam
ishlapljive čipke
među njene pupoljčiće
zasljepljujuće bijel krajolik
izgubljena putnica
kako šušti i pucketa
crnina kose
vrh jezika
dotakne opnu nesluha
zabruji struna neriječi
Simone Trieder (Njemačka)
Thomas Hartmann
Zrnje žita za doručak
Kakva čarolija ležaše
negda preko ovog mjesta
na kom sad ova plastična doza
iz supermarketa zjale hvata
Ovdje je mislim stajalo
grmlje zóve
Mi bismo se
prahom sa
resa cvasti
napuderisali u grofove
vilenjaci nas peckali
vrbovim šibama
zelenim i plavim
Kaže se
oni se vraćaju —
Hiljadugostruko se krevelje
sa pakovanja zrnja žita.
Orsolya Kalász (Mađarska)
Gunđati pod šljivom
Na granama uspomena.
Premeću me u ovo godišnje doba
”premeće me u jedan drugi ljetnji san”
koji jog nedavno bješe plod mog govora,
tek toliko, ništa više,
tek u vidu poređenja.
Kao da su me noćas
ovdje okačili,
neobična je moja sjenka pored stabla –
kao da me sve to nečim dotiče.
Kao što mi je jutros,
možda zbog vrta, zbog drveća
i možda zato što je ubrzo prestala kiša,
ali duvao je vjetar, toliko prijalo
da gunđam pod šljivom –
”ništa nije stvarno, sve je dozvoljeno”.
S mađarskog: Arpad Vicko
Kent Johnson (SAD)
Bagdad
Oh, mala kruno od željeza izlivena po liku imamovom,
šta radiš u društvu ovih užarenih inspektora i pekara?
I mala zagorjela večero na stolu postavljena
(i hrskava djevojčice sa maramom obučena za školu),
šta radiš pored ove lopate za đubre,
cvrčiš kao kockice leda u ruševinama malog muzeja?
I mali skelete banke po kom padaju pahulje od novca,
zar jog ne mogu podići svoje obveznice za bebu?
Laku noć mjeseče,
laku noć sokne i satovi s kukavicom.
Laku noć male noćne posude i korito tamo gdje je nekad bila gostiona
(urna skršenog ponosa),
šta radite pored ovih malih kolica
pored nekoliko pečenih kokoški?
I vi, smiješni točkovi što se okrećete na poštarevom kamionetu,
kamionetu sa prahom pisma male hrskave djevojčice sa maramom obučene za školu,
zašto ličite na američke eksperimentalne pjesnike koji ne idu nigdje
na malim biciklima za vježbu?
Laku noć utezi i baletanke
pod gipsanim svodovima Sadamove muzičke dvorane.
Laku noć mjehure Helen Vendler i vrču iz Tenesija.
(mada ne znam otkud ovo u Bagdadu?)
Laku noć pocrnjeli ibisu i par ključeva.
Laku noć, laku noć.
(I mala džamijo, kao konzerva prstom otvorena, što si se isto kao i tvornica muholovki razletjela u paramparčad, pokrivajući oblik čovjekoliki oblik
(džamija): on posrće niz Aveniju mučenika. Zar je važno ko govori, on mumlja i mrmlja, glave pomalo u plamenu. Laku noć i tebi.)
Laku noć mjeseče.
Laku noć siroti ljudi koji de naslijediti mjesec.
Laku noć prva izdanja Das Kapitala, Novum Organuma,
Simboličke sličnosti između poetskih blogova i naftnih izvora,
i Kurana.
Laku noć niko.
Laku noć gospodine Kent, laku noć, jer uskoro se moraš
probuditi i protrljati oči i shvatiti da si mrtav.
S engleskog: Azra Radaslić
Ivo Mijo Andrić
Sarajevska ćuprija
Tu gdje su jarci ukrštali rogove
dok su mostili dvije obale,
danas pjesnici stihove govore
da se vremenu prošlom zahvale.
Tu se jog vide tragovi putnika
koji su Bosnom vazda hodili,
dobrih Bošnjana i namjernika
što su Baščaršiju lijepu pohodili.
Kozja ćuprija na pragu Saraja
proživjela je burna stoljeća,
u srcu moga zavičaja
gdje se rađaju zime i proljeća.
Kamo god idem kroz vedre misli
protječu slike Sarajeva,
i žubor Miljacke ispod ćuprije
u duši mojoj sevdahom pjeva.
Živi i rasti najljepši grade
na sreću ljudi koji to vole,
neka se nove ćuprije grade
i ratne rane neka ne bole.
Mjeseca maja dvije i sedme
iznad Benbaše, pod Trebevićem,
družba je pjesnička častila žedne
lirskim nektarom – božanskim pićem.
Sarajevo, maja 2007.
|